Na portretima Francisa Bacona čovjekovo lice može izgubiti jasnoću, izobličiti se ili gotovo iščeznuti u tami. No bijeli ovratnik, tamno odijelo i kravata često ostaju začuđujuće prepoznatljivi. U tom kontrastu odjeća prestaje biti sporedan detalj portreta.

Čovjek sjedi u tamnom prostoru.

Odijelo je tamno. Ovratnik bijel. Kravata ljubičasta.

Lice je mnogo teže opisati.

U Baconovu Study for a Portrait iz 1953. ono se pojavljuje i nestaje u tamnim potezima slike. Ne možemo ga čitati sigurnošću tradicionalnog portreta. Ipak, dovoljno je pogledati nekoliko centimetara niže i prizor ponovno postaje jasan.

Ovratnik.

Čvor.

Kravata.

Odijelo.

Kao da je odjeća zadržala oblik koji je lice izgubilo.

Čovjek kojega prepoznajemo po odjeći

Francis Bacon tijekom ranih pedesetih često slika muškarce u formalnoj odjeći.

Neki su anonimni. Neki pripadaju njegovu krugu poznanika. Neki se pojavljuju kao figure poslovnog ili političkog svijeta. Paralelno nastaju i njegove slavne varijacije na Velázquezov portret pape Inocenta X.

Granica između tih svjetova ponekad je iznenađujuće tanka.

U jednom Study for a Portrait iz 1952. Bacon crkveno ruho svojih papinskih figura zamjenjuje formalnim odijelom i kravatom. Povjesničari umjetnosti upravo su tu promjenu povezivali s prijelazom od figure crkvenog autoriteta prema suvremenom čovjeku visokog položaja – političaru ili poslovnom čovjeku.

Kravata pritom nije ubačena u sliku kao poseban simbol koji treba odgonetnuti.

Ona pripada načinu na koji prepoznajemo figuru.

Ne znamo nužno tko je čovjek.

Ali znamo kako se pojavio pred svijetom.

Ljubičasta kravata

Posebno je zanimljiv Study for a Portrait iz 1953.

Velika muška figura prikazana je sprijeda, u tamnom odijelu, s izrazito bijelim, uštirkanim ovratnikom i ljubičastom kravatom.

Oko nje je tamni, gotovo zatvoreni prostor.

Bacon razgrađuje lice, ali ne razgrađuje sve jednako. Ovratnik zadržava oštar kontrast prema tami. Kravata ostaje vertikalna i čitljiva. Odijelo još uvijek uspostavlja siluetu čovjeka koji sjedi.

Zanimljiv je čak i odabir ljubičaste boje.

Povjesničar Baconova opusa Martin Harrison povezao ju je s papinskim slikama koje su neposredno prethodile ovom djelu. Bacon je Velázquezov Portret pape Inocenta X dugo poznavao uglavnom preko crno-bijelih reprodukcija te je pogrešno zamišljao dio papinske odjeće ljubičastim.

U novom portretu više nema pape.

Ali ostaje ljubičasta.

Sada kao kravata.

Detalj suvremenog odijela tako gotovo neprimjetno povezuje dvije različite figure autoriteta.

Sedam muškaraca u plavom

Godinu poslije Bacon nastavlja istraživati srodnu figuru u seriji Man in Blue.

Godine 1954. nastaje sedam slika: Man in Blue I-VII.

Ponovno je pred nama muškarac u tamnom formalnom odijelu.

Ponovno ga okružuje prostor koji nije sasvim soba, ali nije ni potpuno apstraktan. Vertikalne linije zatvaraju ga poput zastora, pregrade ili kaveza. Lice se mijenja od slike do slike, čas jasnije, čas gotovo uronjeno u tamu.

A ispod njega iznova se pojavljuje poznata struktura:

bijela košulja,

ovratnik,

tamno odijelo,

kravata.

Kada promatramo seriju, postaje jasno koliko malo informacija trebamo da bismo prepoznali određenu vrstu ljudske pojave.

Ne trebamo ime.

Ponekad nam ne treba ni jasno lice.

Odjeća je dovoljna da prepoznamo javni lik čovjeka.

Portret bez sigurnog identiteta

Tradicionalni portret obično pokušava sačuvati osobu.

Lice je njegovo središte. Ono bi trebalo omogućiti prepoznavanje i prenijeti nešto od karaktera portretiranoga.

Bacon radi gotovo suprotno.

Njegove figure imaju tijelo, ali ono može biti nestabilno. Imaju lice, ali ono može biti zamagljeno, pomaknuto ili otvoreno u kriku. Okružene su prostorom, ali taj prostor često djeluje privremeno i nesigurno.

I upravo zato detalji koji ostaju čitljivi dobivaju veću važnost.

Bijeli ovratnik može postati jedna od najoštrijih linija cijele slike.

Kravata može ostati jedna od rijetkih sigurnih vertikala.

Odijelo može definirati čovjeka prije nego što to učini njegovo lice.

To ne znači da kravata kod Bacona ima jedno određeno značenje.

Zanimljivije je nešto drugo.

Ona pokazuje koliko je odjeća snažan dio ljudske slike.

Ono što ostaje

Kravata je malen predmet.

Na čovjeku zauzima uzak prostor između ovratnika i tijela.

Ali upravo zbog toga njezina forma može biti iznimno postojana. Dovoljan je mali čvor i nekoliko poteza prema dolje da je prepoznamo.

Kod Bacona ta se jednostavnost susreće s potpuno drukčijim slikarskim jezikom.

Oko nje sve može postati nesigurno.

Lice se može pomicati.

Tijelo može nestajati u mraku.

Prostor se može zatvarati.

Ali kravata još uvijek ostaje kravata.

Možda upravo zato na tim slikama privlači pažnju više nego što bi je privlačila na običnom portretu.

Ne zato što je Bacon stavlja u središte slike.

Nego zato što mnogo toga oko nje više nije sigurno.

I dok pokušavamo prepoznati čovjeka, najprije prepoznajemo ono što nosi.