Charles II., puritanska Engleska i kravata

Godine 1660. u Englesku se nije vratio samo kralj. Vratili su se kazalište, ceremonija, umjetnost i drukčiji odnos prema javnoj ljepoti. Na jednom od najzanimljivijih prikaza obnovljenoga kralja Charles II. oko vrata nosi jednostavnu kravatu. Taj mali detalj pripada mnogo većoj priči.

Godine 1660. Charles II. vratio se u Englesku nakon dugih godina progonstva. Monarhija je ponovno uspostavljena, a razdoblje koje će povijest nazvati Restauracijom započelo je.

Samo jedanaest godina prije toga njegov otac Charles I. bio je pogubljen. Monarhija i Dom lordova bili su ukinuti, proglašen je Commonwealth, a zatim je zemljom kao Lord Protector vladao Oliver Cromwell. Engleska je iza sebe imala građanski rat, političku revoluciju i duboki vjerski sukob.

Ali promjena koja je nastupila 1660. nije se vidjela samo na prijestolju. Vidjela se u palačama i kazalištima, u umjetnosti i ceremoniji, u predmetima i odijevanju — pa čak i na muškom vratu.

Vrijeme suzdržanosti

Puritanizam je bio prije svega religijski i moralni pokret, pa bi bilo pogrešno njegove sljedbenike jednostavno prikazati kao ljude koji su „mrzili ljepotu“. Njihova je kritika bila usmjerena prema nečemu određenijem: raskoši koja postaje taština, zabavi koja prelazi u razuzdanost, ceremoniji koja može zakloniti vjeru i dvorskoj kulturi u kojoj je javno pokazivanje bogatstva imalo političko značenje.

Odjeća je zato u Engleskoj 17. stoljeća bila mnogo više od pitanja mode. Povjesničari govore o pravoj krizi muške mode: odijevanje je sudjelovalo u raspravama o moralu, političkoj vlasti, društvenom položaju i idealu muškosti. Nije postojao jednostavan „puritanski kostim“ bez boje i ukrasa, ali su suzdržanost i nepovjerenje prema pretjeranoj dvorskoj raskoši bili važan dio kulturnoga sukoba.

Najvidljiviji primjer toga sukoba bilo je kazalište. U rujnu 1642., na početku građanskoga rata, Parlament je naredio zatvaranje javnih kazališta. Zabrana je poslije postala stroža, pa službena kazališna kultura gotovo nestaje tijekom Interregnuma. Tek se s Restauracijom 1660. pozornica ponovno službeno otvara.

Shakespeareova Engleska, koja je samo nekoliko desetljeća prije bila ispunjena pozornicama, glumcima i javnim spektaklom, utihnula je. Puritanska Engleska nije bila bez umjetnosti, boje ili lijepih predmeta, ali je javna kultura bila snažno obilježena idealom ozbiljnosti, mjere i moralne discipline.

Povratak kralja, povratak pozornice

Charles II. proveo je velik dio mladosti i progonstva na europskom kontinentu. Kada se vratio, nije se vratila samo institucija monarhije. Royal Collection Trust Restauraciju opisuje kao ponovni procvat umjetnosti nakon više od desetljeća cromwellovske strogosti. Charlesov dvor ponovno postaje središte umjetničkoga pokroviteljstva, kolekcionarstva i kraljevske reprezentacije.

Moralo se gotovo iznova izgraditi i materijalni jezik kraljevstva. Nakon pogubljenja Charlesa I. njegova velika umjetnička zbirka bila je rasprodana i raspršena po Europi, a velik dio ranijih kraljevskih dragocjenosti i srebra bio je izgubljen ili pretopljen. Za krunidbu Charlesa II. 1661. izrađen je novi kraljevski regalij.

Obnavljaju se palače. Vraćaju se dvorski rituali. Ponovno se naručuju slike i umjetnički predmeti. A vraća se i kazalište. Charles II. dopušta rad dvjema patentiranim kazališnim družinama, a na englesku javnu pozornicu prvi put redovito dolaze profesionalne glumice.

Engleska ponovno postaje pozornica. I upravo se tada na kraljevu vratu pojavljuje kravata.

Charles II. s kravatom

U britanskoj Royal Collection čuva se grafika Petera Stenta Charles II with the Royal Oak, nastala oko 1660. Prikazuje obnovljenoga kralja unutar krošnje hrasta, podsjećajući na znamenitu epizodu njegova skrivanja nakon poraza kod Worcestera 1651.

Opis Royal Collection Trusta bilježi naizgled malen detalj: Charles II. prikazan je s jednostavnom kravatom — „plain cravat“.

Godina je približno 1660. Gotovo da je teško zamisliti prikladniju sliku za priču o Restauraciji. Kralj se vratio. Kruna se vratila. Kazalište se vraća. Ceremonija se vraća. A oko njegova vrata nalazi se kravata.

Naravno, Charles II. nije „izmislio“ kravatu niti bi bilo povijesno točno tvrditi da ju je jednim potezom donio u Englesku. Kravata se tijekom 17. stoljeća širila europskim dvorovima i modom složenijim putevima. Njezino je ime već nosilo uspomenu na Hrvate i karakterističan način vezivanja tkanine oko vrata koji je Europa zapazila tijekom prve polovice stoljeća.

Ali Charlesov prikaz govori nešto drugo i možda važnije: kravata je već na početku Restauracije dio slike novoga kraljevskog vremena.

Od jednostavne do raskošne kravate

Priča se može pratiti i vizualno. Na Stentovoj grafici oko 1660. Charles nosi jednostavnu kravatu. Tijekom sljedećih desetljeća kravata postaje sve istaknutiji dio muške mode Restauracije. Fashion History Timeline bilježi da su kravate — duge trake lana vezane oko vrata, često s čipkom na krajevima — postale moderne u 1660-ima, a u 1670-ima već su dominantan oblik muškoga vratnog uresa.

Krajem Charlesove vladavine raskošna čipkasta kravata postaje gotovo zaštitni znak reprezentativnoga muškog portreta. Mramorna bista Charlesa II. iz 1684., danas u Victoria and Albert Museumu, pokazuje kralja u dinamičnom baroknom pokretu; sama čipkasta kravata oblikovana je tako da sudjeluje u tom dojmu pokreta i raskoši.

U samo dvadesetak godina malen komad tkanine oko vrata postaje jedno od najvidljivijih mjesta muške elegancije. Kravata koncentrira ukras ondje gdje ga duga kosa i vlasulja nisu zaklanjale: u središte figure, neposredno ispod lica.

Čemu služi kravata?

To je jednostavno pitanje. I pomalo neugodno. Jer kravata u strogom praktičnom smislu gotovo ničemu ne služi.

Ne drži odjeću zajedno. Ne omogućava čovjeku da radi učinkovitije. Ne štiti ga od kiše. Čovjek može sasvim dobro živjeti bez nje.

Ali upravo je u tome njezina posebnost.

Kravata pripada velikoj skupini ljudskih stvari koje nam nisu nužne za preživljavanje, a ipak su stoljećima sastavni dio civilizacije. Slika na zidu nije nužna. Glazba nije nužna. Cvijeće na stolu nije nužno. Ornament na zgradi nije nužan. Svečanost nije nužna. Ni lijepo postavljen stol nije nužan.

Ako ljudski život mjerimo samo neposrednom funkcijom, sve se to može ukloniti. Čovjek će preživjeti. Ali pitanje je hoće li njegov svijet ostati jednako ljudski.

Ljepota i mjera

Tu puritanska kritika zaslužuje ozbiljnost. Jer postoji raskoš koja može postati prazna. Postoji taština. Postoji trenutak u kojem vanjski znak prestaje izražavati vrijednost i počinje zamjenjivati sadržaj.

Kravata bez čovjeka koji razumije njezino značenje također se može pretvoriti u praznu konvenciju. Ali iz toga ne slijedi da je problem u ljepoti. Problem je u ljepoti bez mjere i smisla.

Charlesova Engleska nakon 1660. ponekad je otišla u drugu krajnost. Restauracijski dvor nije bio filozofska akademija ljepote, nego mjesto politike, hedonizma, reprezentacije i raskoši. Pa ipak, veliki kulturni prijelom ostaje vidljiv.

Nakon vremena u kojem je javni spektakl izazivao duboku sumnju, ponovno se otvara prostor za kazalište. Nakon političkoga rušenja dvorske kulture ponovno se naručuju slike, kipovi i umjetnički predmeti. Nakon suzdržanosti ponovno se ističu čipka, ornament i ceremonija.

Ljepota ponovno dobiva pravo biti vidljiva.

Mala Restauracija oko vrata

Zato Charlesa II. s kravatom ne treba promatrati kao dokaz jednostavne modne revolucije. Zanimljiviji je kao slika jednoga trajnog ljudskog pitanja.

Koliko nam je ljepote dopušteno? Kada ornament postaje taština? A kada odricanje od ornamenta počinje osiromašivati čovjekov svijet?

Povijest će isto pitanje postaviti još mnogo puta. Postavit će ga ikonoklasti pred svetim slikama. Savonarola pred firentinskom raskoši. Reformatori pred ukrašenim crkvama. Modernisti pred ornamentiranim pročeljem. Revolucionari pred građanskim salonom.

Svaki put razlozi će biti drukčiji. Ali spor će biti sličan: je li ono što nije nužno zbog toga i bezvrijedno?

Kravata daje tih, ali uporan odgovor: ne.

Čovjek ne uređuje svijet samo zato da bi u njemu mogao preživjeti. Uređuje ga i zato da bi u njemu mogao živjeti kao čovjek.

Velika Restauracija vratila je kralja na prijestolje. Jedna mnogo manja restauracija vratila je muškom vratu pravo na ukras.