Zadarski inventari i odijevanje na hrvatski način

U povijesti kravate posebno su vrijedni oni tragovi koji ne govore samo o gotovu odjevnom predmetu, nego o širem kulturnom prostoru iz kojega su se oblikovali nazivi, stilovi i načini odijevanja. Jedan od takvih tragova nalazi se u zadarskim inventarima i ostavštinama s kraja 16. i iz 17. stoljeća, u kojima se pojavljuju izrazi crovata, croata i krovata.

Tim se pojmom bavila povjesničarka Ivna Anzulović u radu “Što je ‘crovata’ iz inventara i ostavština kod zadarskih bilježnika iz kraja 16. i iz 17. stoljeća”, objavljenom 1992. godine u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Njezino istraživanje važno je jer upozorava da riječ srodna kasnijem nazivu kravata u zadarskom arhivskom gradivu nije označavala modernu kravatu, nego poseban odjevni predmet.

Prema Anzulović, crovata je bila gornja odjeća u obliku jakne, najčešće podstavljena lisičjim krznom, izrađena od različitih tkanina i u različitim bojama. Taj podatak otvara širu temu: kako su se u prostoru dodira različitih kultura odjevni predmeti često nazivali prema narodima, krajevima ili stilovima s kojima su bili povezani.

Najraniji zadarski zapisi

Najraniji poznati zapis koji Anzulović povezuje s pojmom krovata potječe iz 1600. godine, iz ostavštine Šimuna Locatellija, sina Antonija, topnika. U oporuci se spominje njegova “najdraža krovata”. Iz tog se zapisa još ne može zaključiti kako je predmet izgledao ni kojem je točno dijelu odjeće pripadao.

Više podataka donose kasniji inventari i ostavštine. U njima se crovata pojavljuje kao predmet od različitih tkanina, često podstavljen krznom. U dokumentima se, primjerice, spominju krovate podstavljene lisičjim krznom, izrađene od sukna, baršuna, damasta ili drugih tkanina. Neki su primjerci bili crveni, zeleni, modri, sivopepeljasti ili boje rđe.

Takvi zapisi pokazuju da se nije radilo o jednostavnom predmetu svakodnevne odjeće. Crovata je bila prepoznatljiva po materijalu, podstavi i vjerojatno posebnom kroju.

Gornja odjeća, a ne moderna kravata

Za razumijevanje ovog pojma važno je izbjeći anakronizam. Crovata iz zadarskih inventara nije kravata u današnjem smislu riječi. Ona nije uska traka tkanine koja se veže oko vrata, nego gornji odjevni predmet, vjerojatno nalik jakni ili vrsti haljine, izrađen od kvalitetne tkanine i često podstavljen krznom.

Anzulović naglašava da su postojali i drugi gornji dijelovi odjeće koji su mogli biti podstavljeni krznom, ali se nisu nazivali crovata. To znači da podstava sama po sebi nije dovoljna za prepoznavanje toga predmeta. Važan je bio i kroj, odnosno poseban izgled koji ga je razlikovao od slične odjeće.

Iz jednog zapisa doznaje se da su krovate mogle biti s rukavima i bez rukava. Na jednom primjerku s rukavima spominju se i pozlaćene puce, što može upućivati na mogućnost odvojivih rukava, karakterističnu za dio renesansnog odijevanja. Ipak, Anzulović oprezno ističe da je zbog oskudnosti podataka teško potpuno rekonstruirati kroj.

“Alla crouata”: izrađeno na hrvatski način

Posebno je važan zapis iz 1570. godine, iz inventara Sladoja Milanovića, kapetana hrvatske konjice u Zadru. U njemu se spominje una vesta di panno rosso fodrato di uolpe alla crouata — odnosno crvena haljina ili gornji odjevni predmet od sukna, podstavljen lisičjim krznom, izrađen alla crouata.

Anzulović smatra da bi taj izraz mogao biti prijelaz prema nastanku naziva crovata. U ovom slučaju alla crouata ne označava nužno naziv predmeta, nego način izrade ili stil: “na hrvatski način”.

U istom inventaru spominju se i drugi predmeti izrađeni na hrvatski način: pasica od svile, štitovi, koplja, sedla za konje, ovratnici, naprsnik s biserima te rupci ukrašeni zlatom. Takvi zapisi pokazuju da se u zadarskom i mletačkom administrativnom prostoru mogao prepoznavati poseban “hrvatski način” opremanja, odijevanja ili ukrašavanja.

To je osobito važno jer se ne radi samo o jednoj riječi, nego o kulturnom obrascu: ono što se razlikovalo od uobičajene odjeće susjednog prostora moglo se označiti prema narodu ili stilu s kojim se povezivalo.

Tko je posjedovao crovatu?

Prema podacima koje donosi Anzulović, krovate su posjedovale osobe iz različitih, ali pretežno viših društvenih slojeva. Među njima se spominju pripadnici zadarskih plemićkih obitelji, kapetani, stratioti, kancelari i njihovi nasljednici.

Zanimljivo je da se u jednom inventaru spominje i krovata za dječaka. To upućuje na to da se odjevni predmet nije odnosio samo na odrasle muškarce, nego je mogao pripadati i dječjoj odjeći u višim slojevima društva. U istom kontekstu Anzulović podsjeća da su djeca u to vrijeme mogla biti odjevena poput odraslih, što potvrđuju i drugi likovni i arhivski tragovi.

Crovata je, dakle, bila dio odjevne kulture koja se povezivala sa statusom, materijalom i prepoznatljivim načinom izrade.

Riječ na prostoru dodira kultura

Zadarski primjeri osobito su zanimljivi jer dolaze iz prostora u kojem su se stoljećima susretale različite političke, jezične i odjevne tradicije: hrvatska, mletačka, dalmatinska, osmanska i srednjoeuropska. U takvim prostorima odjeća često dobiva nazive prema krajevima, narodima ili skupinama s kojima se povezuje.

Anzulović u zaključku podsjeća na slične primjere: dalmatiku, liburnu, sclavinu i druge nazive koji nastaju prema imenu prostora ili naroda. U tom se nizu pojavljuje i krovata, ne kao moderna kravata, nego kao povijesni naziv za gornju odjeću određene izrade i prepoznatljivog izgleda.

Takvo tumačenje važno je i za širu povijest kravate. Ono pokazuje da je riječ povezana s hrvatskim imenom postojala u više odjevnih značenja i prije nego što se u francuskom i drugim europskim jezicima ustalila kao naziv za vratni rubac, odnosno kasniju kravatu.

Zaključak

Rad Ivne Anzulović pokazuje da se pojam crovata u zadarskim inventarima i ostavštinama s kraja 16. i iz 17. stoljeća odnosio na gornji odjevni predmet, najčešće u obliku jakne, podstavljen krznom i izrađen od različitih tkanina. Taj predmet ne treba poistovjećivati s modernom kravatom, ali ga treba promatrati kao važan dio šire povijesti odjevnih naziva povezanih s hrvatskim imenom.

Najvažniji trag nije samo riječ crovata, nego i izraz alla crouata — “na hrvatski način”. On pokazuje da se u zadarskom arhivskom gradivu mogla prepoznati posebna odjevna i opremna tradicija povezana s hrvatskim stilom ili hrvatskim načinom izrade.

Upravo zato crovata nije samo zanimljiva jezična pojava. Ona je arhivski trag kulturnog dodira, društvenog statusa, tekstilne povijesti i načina na koji su se odjevni predmeti u prošlosti imenovali prema prepoznatljivim razlikama među narodima i prostorima.

Izvori i literatura

• Ivna Anzulović, “Što je ‘crovata’ iz inventara i ostavština kod zadarskih bilježnika iz kraja 16. i iz 17. stoljeća”, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 34, Zadar, 1992., str. 99–107.
• Vladimir Huzjan, “Pokušaj otkrivanja nastanka i razvoja kravate kao riječi i odjevnoga predmeta”, Povijesni prilozi, 34, Zagreb, 2008., str. 103–121.
• Nicolo Tommaseo – Bernardo Bellini, Dizionario della lingua italiana, natuknice corvata, croata, crovata.