Boje i uzorci na kravati nisu uvijek bili samo pitanje ukusa. U britanskoj tradiciji mogli su govoriti kojem puku, školi, collegeu ili klubu netko pripada. Kravata je tako postala jedan od najdiskretnijih znakova zajedničkog identiteta.

Na prvi pogled, prugasta kravata jednostavan je geometrijski uzorak. Nekoliko boja, niz pravilnih dijagonala i ritam koji se ponavlja duž svile.

Ali postoje kravate kod kojih pruga nije samo pruga.

Određeni raspored boja može označavati vojnu postrojbu, školu, sveučilišni college, klub ili drugo udruženje. Onome tko ne poznaje taj kod kravata ostaje lijep predmet. Onome tko ga poznaje govori nešto određeno o čovjeku koji je nosi.

U toj razlici nalazi se jedna od najzanimljivijih osobina kravate: ona istodobno može izražavati pojedinca i povezivati ga sa zajednicom.

Kada boje postanu znak

U britanskoj tradiciji razvila se čitava kultura kravata čije boje, pruge, grbovi i mali ponavljajući znakovi predstavljaju pripadnost. Regimentalne kravate povezane su s vojnim postrojbama, school i college ties s obrazovnim ustanovama, a club ties s klubovima, društvima i drugim zajednicama.

Njihov smisao izvorno nije bio u tome da svatko odabere uzorak koji mu se najviše sviđa. Uzorak je proizlazio iz pripadnosti.

Zato je u britanskom kontekstu postojala jasna razlika između kravate koja samo nalikuje regimentalnoj ili klupskoj i kravate koja predstavlja stvarnu instituciju. Povijesni materijali o kravati opisuju club i college ties upravo kao znakove prepoznavanja: isti uzorak mogao je povezati ljude koji se prije nisu poznavali, ali su dijelili školu, klub ili iskustvo.

Takva kravata nije trebala predstaviti čovjeka svima. Bilo je dovoljno da je prepozna netko tko zna što njezine boje znače. Diskretan znak postajao je razgovor prije razgovora.

Kravata koja se ne bira samo po ukusu

Odatle proizlazi i posebno pravilo ove tradicije: nije svaka kravata koju možete nabaviti ujedno kravata koju je prikladno nositi.

Ako određena kombinacija boja ili znak predstavlja stvarnu vojnu postrojbu, školu ili klub, njezino je nošenje tradicionalno podrazumijevalo neku vezu s tom institucijom. Estetski lijep uzorak u tom slučaju nije potpuno neutralan. On nešto tvrdi.

To nije toliko pravilo odijevanja koliko pravilo značenja. Razlika je slična onoj između dekorativnog znaka i obilježja koje je netko stekao. Vrijednost nije samo u svili, bojama ili dizajnu, nego u priči koja stoji iza njih.

Zato su takve kravate mogle biti predmet ponosa, ali i diskrecije. One nisu morale biti glasne da bi bile čitljive.

Od pripadnosti prema stilu

U 20. stoljeću događa se zanimljiv obrat. Vizualni jezik regimentalnih pruga izlazi iz izvornog britanskog konteksta i postaje dio šireg klasičnog muškog odijevanja.

Brooks Brothers bilježi 1902. godinu kao trenutak kada je svojom američkom repp kravatom preokrenuo smjer tradicionalnih britanskih dijagonalnih pruga. Time se isti vizualni princip mogao odvojiti od značenja konkretnog britanskog puka i postati stil dostupan mnogo široj publici.

Dogodilo se nešto što se u povijesti kravate često ponavlja: znak je postao stil.

Pruga koja je u jednom svijetu mogla označavati pripadnost određenoj skupini u drugom je postala općeprihvaćen element elegantnog muškog odijevanja. Danas zbog toga postoje tisuće prugastih kravata koje izgledom podsjećaju na regimentalne, a ne predstavljaju nijednu stvarnu postrojbu.

Razlika između njih nije nužno vidljiva u samom obliku. Nalazi se u značenju.

Individualnost i pripadnost

O odijevanju često govorimo kao o načinu izražavanja individualnosti. Biramo nešto jer govori o nama, razlikuje nas ili odgovara našem ukusu.

Club, college i regimentalna kravata pokazuju drugu stranu iste priče. Ponekad se čovjek odijeva kako bi rekao: nisam jedini.

Ista kravata na više ljudi tada ne poništava njihov identitet. Ona među njima uspostavlja odnos. Boje postaju zajedničko sjećanje na školu, postrojbu, klub, profesiju ili iskustvo.

Zato kravata u takvom kontekstu može učiniti nešto što malo koji odjevni predmet može tako diskretno: ostati osobni predmet i istodobno biti zajednički znak.

Onaj tko ne zna vidi uzorak. Onaj tko zna prepoznaje pripadnost.

Pravo na uzorak

U tome se nalazi posebna vrijednost ove tradicije.

Uzorak može biti lijep sam po sebi. Ali kada iza njega postoje ljudi, događaji i zajedničko iskustvo, njegova ljepota dobiva još jednu dimenziju.

Kravata tada više nije samo površina na koju je stavljen znak. Ona ga nosi.

Možda upravo zato izraz pravo na uzorak tako dobro opisuje ovu vrstu kravate. Ne govori prije svega o zabrani, nego o vezi između znaka i njegova značenja.

Jer postoje uzorci koje odabiremo zato što nam se sviđaju. A postoje i oni koje nosimo zato što nešto predstavljaju.