Početkom 19. stoljeća Beau Brummell nije izmislio kravatu niti novi način muškog odijevanja. Njegov je utjecaj bio drukčiji: jednostavnost, besprijekoran kroj i precizno vezana bijela kravata pretvorena je u novu mjeru elegancije.

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće muška se odjeća mijenja.

Raskošne tkanine, čipka i dekorativnost prethodnog stoljeća postupno gube središnje mjesto. Silueta postaje čišća, boje suzdržanije, a kroj važniji.

U tom se trenutku pojavljuje George Bryan Brummell, poznat kao Beau Brummell. National Portrait Gallery danas ga opisuje jednostavno kao „leader of fashion” – predvodnika mode. Njegov utjecaj nije počivao na izmišljanju neobičnih odjevnih predmeta. Upravo suprotno: postojeće elemente muške odjeće doveo je do iznimne preciznosti i od njih stvorio cjelinu koju su drugi pokušavali oponašati.

Manje ukrasa, više mjere

Brummellov izgled bio je gotovo suprotnost ideji da se elegancija mora pokazivati obiljem.

Tamni kaput, svijetli prsluk i pantalone, besprijekorno bijela košulja, uglačane čizme i bijela kravata činili su osnovu njegova odijevanja. Ni jedan od tih elemenata sam po sebi nije bio revolucionaran. Brummellova novost bila je u mjeri: u kroju, čistoći, proporciji i načinu na koji je sve zajedno djelovalo.

U toj suzdržanoj cjelini upravo je bijela kravata dobila posebno mjesto.

Nije trebala privlačiti pogled raskošnim uzorkom ili čipkom. Morala je biti čista, pravilno oblikovana i precizno vezana.

Vrijednost više nije bila samo u materijalu koji se vidi, nego u mjeri kojom je sve postavljeno na svoje mjesto.

Kravata kao disciplina

Brummellova pozornost prema kravati postala je legendom već u ranim zapisima o njegovu životu.

William Jesse u biografiji objavljenoj 1844., četiri godine nakon Brummellove smrti, prenosi opis njegova rituala vezanja. Visoki ovratnik najprije bi se složio prema licu, a bijela vratna tkanina zatim oblikovala u pravilne pregibe. U istom se krugu izvora pojavljuje i poznata anegdota o sluzi koji iz Brummellove sobe iznosi hrpu zgužvanih kravata. Na pitanje što su, navodno odgovara: „Naši neuspjesi.”

Vrijednost te anegdote nije u tome da je čitamo kao stenografski zapis svakodnevice, nego u tome koliko dobro opisuje novu ideju kravate: čvor više nije usputni završetak odijevanja.

On postaje završna provjera cjeline.

Čvor bez ukrasa

Brummellova bijela kravata bila je velika vratna marama od finog platna ili muslina, nošena uz vrlo visok ovratnik košulje. Muška moda početkom 19. stoljeća upravo je vratnom dijelu pridavala iznimnu pozornost: ovratnici su sezali prema čeljusti, a cravat se pažljivo savijao i oblikovao oko njih.

Kod Brummella nije bilo presudno stvoriti što složeniji čvor. Presudna je bila kontrola proporcije.

Ovratnik, širina tkanine, visina kravate i lice morali su djelovati kao jedna cjelina. U ranim opisima njegova odijevanja pojavljuje se gotovo ritualan postupak: glava podignuta, tkanina postavljena visoko oko vrata, a pregibi dovedeni do željene mjere postupnim spuštanjem brade.

Kravata se više ne oblikuje samo rukama. U njezinu oblikovanju sudjeluje i držanje tijela.

Elegancija koja ne pokazuje trud

Tu se nalazi možda najvažniji Brummellov doprinos.

Za savršeno jednostavan izgled bilo je potrebno mnogo rada. Ali taj se rad nije smio vidjeti.

Njegov stil počivao je na suzdržanosti: precizno skrojenoj odjeći, besprijekornoj čistoći i kontroli detalja, ali bez demonstrativne raskoši. Rezultat je trebao djelovati prirodno, gotovo kao da je postignut bez napora.

To načelo daleko nadilazi samu kravatu.

Od tada će jedna od trajnih ideja muške elegancije biti upravo odnos između discipline i lakoće. Kroj mora biti precizan, ali ne ukočen. Kravata mora biti promišljena, ali ne smije izgledati kao demonstracija vještine. Odjeća mora biti uređena, a rezultat miran.

Od ukrasa prema karakteru

U 18. stoljeću vidjeli smo čipkastu cravate, Steinkirk i stock – različite načine na koje su se tkanina i konstrukcija mogli oblikovati oko vrata.

S Brummellom se događa još jedan pomak.

Forma se pročišćava.

Bijela kravata nema potrebu nositi bogat ukras jer je njezina vrijednost u proporciji, čistoći i načinu vezanja. Time kravata postaje nešto više od dekorativnog elementa: postaje pokazatelj osobne mjere.

Brummell nije bio važan zato što su svi poslije njega nosili isti čvor. Bio je važan zato što je pokazao koliko malo toga treba biti vidljivo da bi se mnogo reklo.

Nova mjera

Kravata je svoj europski put započela kao izrazit komad tkanine oko vrata. Tijekom 17. i 18. stoljeća dobivala je čipku, volumen, nove načine vezanja i čvršće konstrukcije.

Kod Beaua Brummella ona se ponovno pročišćava.

Ali jednostavnost više nije odsutnost forme. Upravo suprotno: postaje njezin najzahtjevniji oblik.

Bijela tkanina, precizan čvor i prava proporcija bili su dovoljni.

Iz te će ideje tijekom 19. stoljeća nastati čitava kultura vezanja kravate. Pojavit će se priručnici, deseci imenovanih čvorova i nova pravila o tome kako se vratna marama treba nositi u različitim prigodama.

Kravata će ubrzo dobiti nešto što dotad nije imala u toj mjeri:

vlastitu gramatiku.