Ništa lakše negoli baviti se poslom u kojemu se stapa više ljubavi, prema zavičaju, baštini, fotografiji, kravati. Ništa lakše nego svrnuti pogled i zakoračiti u živote nekih nepoznatih ljudi iz prošlosti, jer se u prvi mah čini kao da to s nama, današnjima, nema naročite veze. Istodobno, ništa teže negoli, kao u nekoj bajci, tek jednim zamahom ruke otrti naslaganu, ponegdje i stoljeće staru prašinu s požutjelih svilenkastih albuma i vratiti se u to vrijeme kada su se te (današnje) uspomene brižljivo sakupljale, s ljubavlju potpisivale – naslućujući možda već tada važnu ulogu spomena i svjedočanstva svog vremena. Nije lako oživjeti uvelike drugačiji, donekle mistični svijet pradjedova i prabaka, prebirati po unutrašnjosti njihovih uštirkanih, lavandom i naftalinom natopljenih škafetina, u ručno izrezbarenim kantunalima ili starim, višeslojnim kovčezima kupljenima negdje u fureštom svitu.
No, dakle, otrla se prašina sa starih fotografija, a ispod nje nađosmo skupocjeno, filigransko zlato, sačuvano u izvezenim rupcima i ruhu, u mnogobrojnim armarima Imote, Splita, Zagreba, i dalje diljem Hrvatske i svijeta. Ali, prije svega – u našim srcima.
Te nekada žive stvarnosti zaustavljene na ovim fotografijama ponovo oživljuju u našim srcima i našem duhu, snažno kao slike uklesane u kamenu. Ove fotografije pričaju priče o imotskoj ženi i čovjeku, o obiteljima, stoljetnim odnosima; priče koje nas gdjekad mogu nasmijati, a gdjekad i rasplakati, dok u intimi slutimo sve ono što bi se s njih moglo iščitati. O čemu je razmišljao muškarac koji bi, prije nego li bi stao pred objektiv zagladio kosu, popravio kravatu, uspravio držanje, ili njegova žena koja bi neposredno prije fotografiranja skinula s glave veculet i omotala ga oko vrata, počešljala kosu, nesigurno se nasmiješila, zacaklila očima?! Ta je žena naša majka, baka, prabaka. Pogledamo li pažljivije ta lica, gotovo da možemo „čuti“ priče koje smo kao djeca stotinama puta slušali uz vatru kraj komina, o ljudima s tog kamena na kome odrastaju i današnje generacije.
Fotografiranje je dakle bio spomenak djeci i unucima, dalekoj familiji u Americi, ili oni pak njima, svojti u Imoti. Bez tih starih fotografija i starih pisama, nikada ne bi smo saznali kako izgleda teta Milica, babini ujaci Iko ili Marijan, ne bismo zavirili u njihove „američke“ živote, premda su upravo odande namicali zemlju koju smo baštinili. A uz zemlju, baštinili smo i fotografije, pisma, izreske iz novina, obiteljske predaje i priče, odijela, rupce, kravate… Određeni vremenom, umješnošću fotografa, tehničkim mogućnostima tadašnjih foto-aparata, kao i željom da se njihov lik zabilježi na crno-bijelom pergamentu podebljanog trolisnog papira, pozirali su naši stari Imoćani nesigurno ili otmjeno (ovisno o staleškoj pripadnosti) u foto-ateljima Olujića, Gjamonje, Aleksandrova, ali i u improviziranim studijima, na dernecima, ispred tamnog platna, na prašnjavim putovima, uz suhozide, ispred kamenih kuća, ispod popločanih krovova – posvuda u tom Božjem krajoliku! Osim navedenog, tim fotografiranim ljudima često nije bilo zajedničko ni ruho, ni kvaliteta sukna, ni krojačke škare, niti sitost stomaka, nit sumprešane vešte i svileni veculeti, ni opanci, niti postole. Zajednička im je bila kravata! I uz nju, vrlo često rakamani šudar i penkala. Kravata – kolorana, kularina, leptirica, mašna, tić-kravata, farfalla, špic-kravata ili kako su je već sve nazivali, nekad od dragosti a nekad i od zavisti, s većim ili manjim gropom. Upravo je kravata povezala sve vidljive i nevidljive različitosti i suvereno zavladala fotografijom.
Svi su ti ljudi kravatu prihvatili kao obilježje svog društvenog položaja, osobnog dostojanstva, ili možda budućeg statusa – kao zalog ili kredit za ostvarenje svojih snova. Kravata je bila i ostala je do današnjih dana veza sa svijetom, putovnica za ulazak u nova društva, gradove, zemlje, kontinente (o čemu svjedoče fotografije mnogih imotskih iseljenika – „Amerikanaca“, gastarbajtera, galantara, intelektualaca, umjetnika), ali i svojevrsni trofej pri povratku kući. Ona je bila, baš kao što je i danas, ures bez kojega nema svečanosti i tugovanja. Poput nas danas, njome su i stari Imoćani iskazivali svoju uglađenost, ukus, samopoštovanje, ujedno i poštovanje osoba i prigoda u kojima su se nalazili.
Ove ih stranice na neki način vraćaju u život, kao što su i oni svoju svakodnevicu, život i običaje utkali u djeličak tradicije koju mi danas živimo i baštinimo.
(Sanda Lončar)