Zašto Akademija i Kravata u snažnoj poveznici
Ljudi su, primarno, bića susreta i komunikacije. O rijetko kojem fenomenu, kao o fenomenu
komunikacije, ovisi opstanak čovjeka i njegove egzistentne civilizacije.
Istodobno, kad je riječ o kravati kao baštini, ništa tako moćno i sadržajno ne može poticati
komunikaciju Hrvatske sa Svijetom i pokazivati Hrvatsku Svijetu kao kravata. Određuju to
kontekst i sve sedimentne okolnosti u kojima je kravata nastala i inkulturirala se u Svijet. Evo
nekih asocijacija na tragu ove premise: moda, elegancija, otmjenost, pouzdanost, ozbiljnost,
poslovnost, lojalnost, poštenje, vjernost, poštovanje, socijalnost, riječ, sigurnost, povjerenje,
svečanost, obvezatnost, uljuđenost …
Kravata je izvorišni simbol susreta, sugovorništva, zajedništva, događaja, jamstva. Stoga se
puninom utemeljenja može reći da kravata komunicira u naše ime !
Ona nas okuplja, ona je tamo gdje se ljudi susreću u važnim trenutcima, zbog važnih, često
najvažnijih razloga naše svakodnevice i iskustva. Nije pretjerano stoga ustvrditi
konvencionalnim sloganom: Kravata je izvankategorijalni identitetski fenomen Hrvatske, ali
i svijeta.
Ona je istodobno baština Europe i Svijeta koja je potekla iz Hrvatske i od Hrvata. Baština koju
je Hrvatska generirala, kojoj je, eo ipso, Hrvatska domovina.
Time ona nameće našu odgovornost i obvezu kao ozbiljnih ljudi, intelektualnih bića, ali i
institucionalne Hrvatske, da promičemo ovu izvorišnu činjenicu.
Hrvatska nema tako moćnih fenomena u svom iskustvenom sedimentu. A naročito, nema ih
na zapuštanje, ili jednostavnije rečeno – na bacanje .
Marijan je Bušić, tragajući za zavičajem kravate, još od godina mladosti, otkrio na licu kravate
lice i dušu, i uz njih baštinu Hrvatske i Svijeta. Otuda i utemeljenje za naslov ACADEMIA
CRAVATICA, što ga je u zovu i izazovu, i zavedenosti kravatom, dao ustanovi koja otkriva,
interpretira, promovira fenomen kravate.
Rehabilitacija povijesti
Simbolika i poruke kravate koju su, svezanu u čvor, donijeli hrvatski vojnici u vrijeme
Tridesetgodišnjeg rata 1618. – 1648., označile su početak povijesti kravate.
Upravo, kravatni čvor na vratu hrvatskih vojnika, postao je, tijekom triju stoljeća, povijesni
kulturološki i modni predmet u cijelom svijetu.
Rubac svezan u čvor, ili učvoreni rubac što su ga hrvatski vojnici, (poslije pod imenom Royal
Cravattes!) donijeli u Versailles na dvor Luja XIV, imao je vrlo, vrlo rafiniranu, duboko
ljudsku, osobnu, intimističku i neiscrpnu poruku … (afirmirao poslije i priznanje u kontekstu
ratovanja Croati, nuc pluribus impar, – Hrvati iznad svih drugih).
Današnjim, suvremenim poticajima afirmacije izvorišne činjenice o hrvatskom podrijetlu
kravate, rehabilitiramo taj dio povijesti. Gotovo četiri stoljeća kasnije, otimamo iz anonimnosti hrvatske vojnike, njihovo sudjelovanje i ulogu i pružamo satisfakciju za njihov čin
i stradanje.
Žena je svezala kravatu
Sasvim je pouzdano, da je davno, upravo u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata u 17. stolj., žena
izvezla, skrojila, sašila i svezala kravatu. Bili su to, upravo, učvoreni rupci oko vrata
hrvatskih ratnika, koje su vezale njihove djevojke, supruge, sestre, svom zaručniku, mužu,
bratu, pred polazak na ratište.
Dakle, činom vezanja čvora na dijelu ratničke odore, dogodila se stvaralačka gesta, istinska
estetska i duboka naravna kreacija žene. Ures začet u primordijalnoj ljepoti i naravi žene
namijenjen muškarcu. Taj davni čin, prije gotovo četiri stoljeća, od nas suvremenika zahtijeva
novi čin: da se očitujemo, posvjedočimo i dokumentiramo nedvosmisleno događaj u kojem se
žena očitovala o izboru svog životnog suputnika načinom stavljanja znaka i potvrde o svom
izboru: rupca vezanog u čvor jednog, jedinstvenog i zajedničkog pripadništva fenomena
MUŠKOG s fenomenom ŽENSKOG. Žena je time uzela, izabrala muškarca kao svoju najbolju
ponudu i mogućnost koja se ženskom-fenomenu može ponuditi u realnom svijetu kojeg dijeli s
muškim-fenomenom. Ona je zapravo označila i izabrala za sebe najljepše stvorenje kojeg je
otkrila, i kojeg je mogla otkriti u prirodi u kojoj se i sama zatekla, i u kojoj se afirmira kao
osobnost i kao žena. Vezivanjem čvora izrekla je ono bitno o sebi, o svom opredjeljenju, o
svom izboru, o svom neponovljivu svojstvu nezamjenjivo vezanom uz narav muškarca.
Stoga, muškarac nije prisvojio ni posvojio, niti maskulinizirao kravatu za sebe, kao što se to
površno i fenomenološki promašeno kvalificira. Žena je kravatu, duboko iskreno,
zaljubljenički dramatično, darovala muškarcu kao ukras koji nije slučajno taj i takav. Ona njime
prenosi istinu srca, svoju nutrinu, orijentaciju i prihvaćanje muškarca. Kravatom je, kao
modnim predmetom i simboličkim artefaktom, označila odnos dvaju fenomena muškog i
ženskog. Tako doživjela jedan od najsuptilnijih činova svoje emancipacije. Prenijela to
prostorom i vremenom kao najboljim medijima pamćenja na svoju djecu kao jedinu istinsku
baštinu i svoju ničim zamjenjivu pokretačku i sustvaralačku ulogu. I konačno postala
stvarnim kreatorom i vlasnikom autorskog prava na kravatu za svu povijest. Pokazujući tako
da nema senzacionalnijeg iskustva i susreta i životnijeg otkrića od otkrića fenomenološke
naravi – muškog i ženskog ! Pomalo je to neshvatljivo našem vremenu koje svjedoči gotovo
završnom činu razlaza tih dviju čarolija – muške i ženske – za opstanak i trajanje svijeta.
Istodobno, žena je darovala kravatom simboliku, smisao, svrhu, domet, sadržaj, zavjet,
obećanje, ali i ukras muškarcu i znak njegove specifične elegancije i muževnosti.
Uzela svojom rukom, simbolički i stvarno, svezala kravatu, i obilježila srodnost muškarca
svojoj naravi! Nakon toga, stoljetno kulturološko iskustvo kravate, sedimentiralo je i postalo
trajno svojstvo u naravi Hrvata, postalo dijelom habitusa nacije.
Kravata kao okomica, srediste i simetrija
Kravata je činom i trenutkom vezanja, postala i ostala okomica, srediste i simetrija po svom
položaju vezanja i nošenja na muškom vratu i prsištu. Time nedvosmisleno upućujući na temeljna svojstva muškog fizičkog habitusa – uspravnog držanja, stasom i duhom, ali i
vladanja. A žena je, vežući i učvorujući rubac, dodala snagu entiteta svom odnosu s
muškarcem. Stoga ne može biti snažnijeg čina, satisfakcije, i priznanja za ženu od ovog. Koji
bi to uspjeh bio senzacionalniji nego susret s muškarcem u njegovoj fenomenološkoj naravi i
integritetu?! Metajezičari bi rekli da ne može biti bitnijeg preduvjeta za održivi način
življenja i opstanka od susreta ovih dvaju fenomena.
Od želje za srećom, za vjernošću, za povratkom, uvijek uz onu napomenu pamti da si ti moj.
Ne posesivizirajući time muškarca kao osobnost, nego birajući ga i odlučujući se za njega
upravo kao jedinstveno biće kao što je i ona sama. I danas je tako: žene najbolje znaju izabrati
kravatu, i to je njihov česti darovni izbor. I znaju najbolje što je na muškarcu lijepo.
U konačnici, žena je omogućila da Hrvati i Hrvatska imaju pred Europom i svijetom, svoju
priču, svoju riječ – o sebi. Sasvim implicitno, ova aktualna rehabilitirana priča o kravati
kao baštini Hrvatske i Svijeta, predstavlja, može predstavljati put i način dovođenja
Hrvatske u modni trend.
I kad god bude na redu rehabilitacija kravate, učinit će to opet – žena.
Mihovil-Bogoslav Matković
Ravnatelj Muzeja kravate u osnivanju