Godine 1927. Hans Arp napravio je reljef jednostavnog naslova Plastron et cravate – Košulja i kravata. Od poznatog odjevnog predmeta ostalo je tek nekoliko ploha i obrisa. Kravata je još uvijek prepoznatljiva, ali već pripada jeziku apstrakcije.

Nema čovjeka.

Nema lica.

Nema čak ni cijele košulje.

Na tamnoj podlozi nalazi se nekoliko svijetlih oblika izrezanih iz kartona.

Jedan od njih podsjeća na prednji dio košulje. Drugi na kravatu.

Dovoljno da ih prepoznamo. Ali ne dovoljno da ih gledamo kao običnu odjeću.

Hans – odnosno Jean – Arp nazvao je djelo vrlo izravno: Plastron et cravate. Košulja i kravata.

Princeton University Art Museum, gdje se reljef danas čuva, opisuje ga kao trenutak u kojem Arp banalne predmete pretvara u stiliziranu i apstraktnu kompoziciju.

Kravata je još uvijek predmet. Ali već postaje znak.

Dada i nepovjerenje prema poznatom

Arp je 1916. bio u Zürichu, među ljudima okupljenima oko Cabareta Voltaire i začetaka Dade.

Pokret je nastao usred Prvoga svjetskog rata, iz dubokog nepovjerenja prema svijetu koji je sebe smatrao racionalnim, uređenim i civiliziranim, a završio u industrijskom ratu.

Dadaisti zato nisu samo tražili nove stilove. Propitivali su što umjetnost uopće može biti.

Arp je među prvima eksperimentirao s kolažem, slučajem, apstrakcijom i reljefima sastavljenima od izrezanih ploha.

U tome se nalazi dobar kontekst za Košulju i kravatu.

Predmet koji inače pripada redu, odijevanju i svakodnevnoj pravilnosti ulazi u umjetnost koja upravo dovodi u pitanje očekivane odnose među stvarima.

Ali Arp ne ismijava kravatu.

Radi nešto zanimljivije.

Rastavlja je do oblika.

Koliko kravate mora ostati?

To je možda najzanimljivije pitanje ovoga djela.

Koliko malo možemo zadržati, a da predmet još uvijek prepoznamo?

Kravata nema svilu.

Nema dezen.

Nema šav.

Nema način vezivanja.

Nema čak ni pravi čvor.

Ostaje samo oblik.

I ipak je vidimo.

Arp je tijekom tih godina stvarao svojevrsni “jezik predmeta”: oblike koji nisu doslovne ilustracije stvari, ali se hrane prirodom i svakodnevnim životom.

To je za kravatu posebno zanimljivo jer pokazuje koliko je njezina silueta snažna.

Predmet može izgubiti gotovo sve što ga u stvarnosti čini uporabnim, a ipak sačuvati identitet.

Košulja bez tijela

Ni košulja u Arpovu djelu nije cijela.

Naslov kaže plastron – prednji dio košulje, odnosno prsni dio odjeće.

To je dovoljno da oko rekonstruira ostatak.

Ovratnik zamišljamo.

Torzo zamišljamo.

Čovjeka zamišljamo.

Ali ništa od toga nije prikazano.

Na taj način odjeća počinje predstavljati odsutno tijelo.

Kravata visi ondje gdje bi se nalazio vrat. Košulja zauzima prostor gdje bi bila prsa.

Figura je nestala, ali raspored odjeće zadržava njezinu prisutnost.

Čovjeka ne vidimo. Ali znamo gdje bi trebao biti.

Neočekivani izvor: kamen star tisućama godina

Na prvi pogled očekivali bismo da je Arp oblik košulje i kravate jednostavno izveo iz suvremene odjeće.

No istraživanje Princeton University Art Museuma pokazuje još jedan izvor.

Arp je proučavao neolitičke zidne ureze u Locmariaqueru u Bretanji. Godine 1927. u Francuskoj je objavljena knjiga koja je reproducirala znakove uklesane u tamošnje megalitske spomenike, a jedan od tih drevnih oblika izrazito podsjeća na kompoziciju Košulje i kravate.

Tu se susreću dva vremena koja naizgled nemaju ništa zajedničko.

Neolitički znak.

I moderna kravata.

Arp ne tvrdi da je prastari čovjek nacrtao kravatu.

Zanimljivo je nešto drugo.

Isti oblik moguće je jednom čitati kao drevni urez, a drugi put kao predmet moderne odjeće.

Značenje se mijenja. Forma ostaje.

Unutrašnjost megalitskog spomenika Table des Marchand u Locmariaqueru, Bretanja. Arp je proučavao neolitičke ureze s ovoga lokaliteta; Princeton navodi da kompozicija njegova reljefa odjekuje jednim od tamošnjih znakova. Foto: Myrabella / Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0.

Od kamena do kravate

Upravo tu Plastron et cravate postaje više od duhovite dadaističke igre.

Arp je cijeli život bio zainteresiran za oblike koji kao da pripadaju istodobno prirodi i ljudskoj mašti.

Njegovi reljefi mogu podsjećati na tijelo, list, organ, kamen ili svakodnevni predmet, ali rijetko se daju svesti na samo jednu stvar.

Kravata se u takvom svijetu ponaša neočekivano prirodno.

Njezin prepoznatljivi oblik ulazi među te slobodne plohe gotovo bez otpora.

Kao da je oduvijek bila znak.

Nije više samo Dada

Djelo nastaje desetak godina nakon Cabareta Voltaire.

Arp se u međuvremenu preselio u Pariz i približio nadrealistima. Njegovi su radovi 1925. bili uključeni u prvu skupnu izložbu nadrealističke umjetnosti u pariškoj Galerie Pierre.

Princeton zato Košulju i kravatu smješta u zanimljivo prijelazno razdoblje: u njemu ostaje dadaistička sklonost premještanju svakodnevnih stvari u neočekivane odnose, ali se pojavljuju i nadrealistička igra asocijacija te sve izraženije organske forme.

To objašnjava zašto djelo nije hladna geometrija.

Oblici nisu savršeno pravilni.

Mekani su. Pomalo nespretni. Gotovo živi.

Kao da se košulja i kravata upravo pretvaraju u nešto drugo.

Humor bez karikature

Arpovoj umjetnosti humor nije bio stran.

Njegovi naslovi govore o brkovima, pupcima, vilicama, glavama, bocama i drugim predmetima koje spaja na neočekivane načine.

Njegova druga supruga Marguerite Hagenbach seriju “shirt-fronts” ubrajala je među tipične motive njegova postdadaističkog odnosno nadrealističkog razdoblja i govorila o svojevrsnom dadaističkom slikovnom pismu koje je Arp tada razvio.

I u Košulji i kravati postoji humor.

Ali ne zato što je kravata ismijana.

Humor nastaje iz prepoznavanja.

Pogledamo nekoliko apstraktnih ploha.

A onda odjednom vidimo: košulju. Kravatu.

I više ih ne možemo prestati vidjeti.

Kravata prije riječi

Možda je upravo zato ovo djelo posebno zanimljivo za priču o kravati.

Kod Arpa kravata nije važna zbog materijala, zanata, društvenog položaja ili osobe koja je nosi.

Svedena je gotovo na minimum.

Na ono prije detalja.

Na oblik.

Na znak.

I taj se znak pokazuje dovoljno snažnim da može razgovarati i s potpuno drukčijim oblicima – pa čak i s urezom u kamenu starim tisućama godina.

Kravata je ostala bez svile.

Bez čovjeka.

Bez čvora koji se može odvezati.

Ali nije nestala.

Možda je upravo tada najjasnije vidimo.