Krajem 18. stoljeća muška se odjeća počela odricati raskoši koja ju je stoljećima obilježavala. Boja, uzorak i ukras nisu nestali, ali su se povukli na manju površinu. Kravata je postupno postala jedno od mjesta na kojem je muškarac još mogao pokazati nešto svoje.
Pogledamo li europski muški portret iz 17. ili većeg dijela 18. stoljeća, teško je govoriti o suzdržanoj muškoj odjeći. Svila, baršun, vez, čipka, sjajni gumbi i jarke boje nisu bili rezervirani za žene. Muškarac visokog položaja mogao je biti odjeven u ružičasto, zeleno, plavo ili zlatno, a njegova je odjeća otvoreno pokazivala bogatstvo i status.
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća taj se svijet počinje mijenjati. Engleski stil donosi jednostavnije linije i tamnije vunene tkanine, Francuska revolucija mijenja odnos prema aristokratskoj raskoši, a uspon građanskog društva sve snažnije povezuje muško odijevanje s ozbiljnošću, radom i društvenom ulogom. Umjesto ukrasa sve veću važnost dobivaju kroj, kvaliteta tkanine i preciznost izvedbe.
Psiholog John Carl Flügel tom je dugom procesu 1930. godine dao naziv koji je ostao u povijesti mode: Great Masculine Renunciation — Veliko muško odricanje. Muškarac se, prema Flügelovoj poznatoj formulaciji, odrekao prava da bude prvenstveno ukrašen i lijep te se priklonio odjeći koja treba djelovati korisno, ispravno i ozbiljno.
Današnja povijest odijevanja taj pojam promatra opreznije. Promjena nije nastala odjednom niti su muškarci doista prestali pratiti modu. Naprotiv, upravo su detalji kroja, visina ovratnika, duljina kaputa, kvaliteta tkanine i način vezanja vratnog rupca nastavili govoriti o statusu, ukusu i identitetu. Promijenio se jezik odjeće: postao je tiši.
Manje ukrasa, više značenja
U tom je novom sustavu kravata zauzela posebno mjesto.
Nije ostala ista. Velike i raskošne cravate 17. i 18. stoljeća postupno su ustupale mjesto različitim vratnim rupcima, stockovima, ascotima i naposljetku dugoj kravati kakvu poznajemo danas. Ali vrat nije ostao prazan. Upravo suprotno: način na koji je tkanina oko vrata bila savijena, vezana i oblikovana postao je jednom od glavnih preokupacija dobro odjevenog muškarca.
Početkom 19. stoljeća kravata je bila veliki kvadrat muslina ili svile koji se pažljivo obavijao oko vrata i vezivao na različite načine. Objavljivali su se priručnici o čvorovima, a kod Beaua Brummella upravo je besprijekorno bijela, uštirkana kravata postala središte njegove gotovo radikalno suzdržane elegancije. Njegova odjeća nije privlačila pozornost količinom ukrasa, nego preciznošću.
To je važna promjena. Kravata više nije morala biti raskošna da bi bila izražajna.
Čvor, način vezanja, tkanina i proporcija mogli su govoriti jednako snažno kao nekoć zlato i vez.
Povratak boje na maloj površini
Tijekom 19. stoljeća muško odijevanje nastavlja se smirivati. Tamni kaput, bijela košulja i poslije poslovno odijelo stvaraju sve ujednačeniji okvir. Boja ipak nije nestala. Još se neko vrijeme snažno zadržala na prsluku, a potom sve izrazitije na detaljima.
Tu kravata dobiva novu ulogu.
Kako se moderna duga kravata širila krajem 19. i tijekom 20. stoljeća, postala je jedno od rijetkih mjesta na klasično odjevenom muškarcu na kojem su uzorak i boja mogli biti potpuno legitimni. Ozbiljno tamnoplavo ili sivo odijelo moglo je ostati gotovo nepromijenjeno, dok je kravata mogla biti bordo, zelena, plava, prugasta, točkasta ili oslikana sitnim motivom.
Stari tekstovi o kravati intuitivno su prepoznali upravo tu posebnost: nasuprot ozbiljnosti i funkcionalnosti muške odjeće, kravata ostaje prostor u kojem se mogu pojaviti boja, izbor i osobni znak.
Ali to ne znači da je kravata postala poziv na neograničenu dekoraciju. Upravo suprotno.
Njezina je snaga u mjeri.
Mala površina slobode
Kravata zauzima vrlo malo prostora na tijelu. Upravo joj to omogućuje nešto što bi na cijelom odijelu moglo djelovati pretjerano. Jarka boja postaje naglasak. Neobičan motiv postaje znak koji tek treba primijetiti. Fina razlika u teksturi postaje vidljiva tek iz blizine.
Zato odnos između tamnog odijela i kravate nije samo pitanje usklađivanja boja. U njemu se susreću dva načela muške elegancije koja su se oblikovala tijekom posljednja dva stoljeća: suzdržanost cjeline i sloboda detalja.
Kravata nije poništila Veliko muško odricanje. Na neki mu je način ponudila protutežu.
Kada je muška odjeća postala tiša, kravata je mogla govoriti.
Kada su se krojevi približili jedni drugima, ona je mogla razlikovati.
Kada je ozbiljnost postala poželjna, ona je ostavila mjesto ljepoti.
Možda je upravo zato kravata toliko dugo opstala unutar gotovo nepromijenjene arhitekture muškog odijela. Nije joj trebalo mnogo prostora. Dovoljna je bila uska vertikala svile da unutar reda ostane mogućnost izbora.
I da se boja, nakon što se povukla iz ostatka muške odjeće, ipak ne izgubi.
