Na portretu iz vremena Prvoga svjetskog rata Amedeo Modigliani prikazao je mladu ženu u crnom sakou, bijeloj košulji i grimiznocrvenoj kravati. Kravata je malen detalj slike, ali upravo se oko nje susreću boja, odjeća i karakter portreta. Glava je nagnuta u stranu.

Tamna kosa završava neposredno uz lice. Crni sako gotovo se stapa s tamnim dijelom pozadine. Iz njega izlazi bijeli ovratnik, a u njegovu središtu nalazi se uska crvena kravata.

Na Modiglianijevu portretu Madame Kisling, nastalom oko 1917., kravata zauzima tek mali dio platna.

Ipak, teško ju je ne primijetiti.

National Gallery of Art u Washingtonu, gdje se slika danas čuva, opisuje je sasvim precizno: crni sako, bijela zakopčana košulja i grimiznocrvena kravata.

U slici u kojoj je gotovo sve svedeno na nekoliko velikih ploha upravo taj mali komad crvene tkanine dobiva neobičnu snagu.

Madame Kisling koja možda još nije bila Madame Kisling

Žena na slici bila je Renée Jean Gros, povezana s pariškim krugom umjetnika oko Modiglianija i slikara Moïsea Kislinga.

Godine 1917. postala je Kislingova supruga.

Tu se pojavljuje zanimljiva mala neizvjesnost.

Današnji naslov slike glasi Madame Kisling, a National Gallery of Art datira je oko 1917. Istraživači projekta Modigliani Initiative upozorili su, međutim, da je portret možda nastao već 1916., prije njihova vjenčanja.

Ako je tako, žena koju danas poznajemo kao Madame Kisling možda u trenutku kada ju je Modigliani slikao još nije bila Madame Kisling.

Za samu sliku to nije presudno.

Ali nas podsjeća na nešto važno u Modiglianijevu portretnom svijetu: njegovi modeli nisu bili anonimne figure. Bili su ljudi iz njegova neposrednog okruženja – umjetnici, prijatelji, partneri i poznanici pariškog Montparnassea.

Kravata tako nije kostim izmišljene osobe.

Pripada stvarnom načinu na koji se jedna mlada žena pojavila pred slikarom.

Žena s kravatom

Današnjem pogledu upravo je to možda najzanimljiviji dio portreta.

Kravata se toliko dugo povezivala s muškim formalnim odijevanjem da žena u kravati još uvijek privlači pažnju.

Ali bilo bi pogrešno Madame Kisling predstavljati kao trenutak u kojem je žena prvi put „uzela“ mušku kravatu.

Žene su vratne urese i kravate nosile mnogo ranije. Metropolitan Museum of Art, primjerice, čuva francusku žensku kravatu od svile iz razdoblja 1870.-1880.

Portret iz 1917. zato nije zanimljiv zato što prikazuje nešto bez presedana.

Zanimljiv je zato što Modigliani kravatu ne tretira kao neobičnost.

Ne objašnjava je.

Ne naglašava njezinu navodnu „muškost“.

Jednostavno je dio osobe koju slika.

Crni sako, bijela košulja, kratka kosa i crvena kravata zajedno tvore jedan izrazito određen izgled.

Kravata ovdje nije maska.

Ona je dio karaktera.

Mala vertikala

Modigliani je poznat po izduženim vratovima, uskim licima, bademastim očima i jasno omeđenim oblicima.

Kod Madame Kisling zanimljivo je što se taj njegov slikarski jezik susreće upravo s geometrijom kravate.

Glava je snažno nagnuta.

Linija lica odlazi u jednu stranu.

Ovratnik je širok i bijel.

A iz njegova središta kratka crvena kravata ponovno uspostavlja vertikalu.

To je vrlo malen potez, ali vizualno važan.

Kravata kao da ponovno vraća sliku prema osi nakon nagnute glave i širokih tamnih ploha ramena.

Istodobno povezuje lice s odjećom.

Počinje neposredno ispod izduženog vrata i spušta pogled prema tamnom sakou.

U drukčijem portretu takav bi detalj mogao nestati.

Kod Modiglianija postaje gotovo interpunkcijski znak.

Crvena među crvenima

Nije važan samo oblik kravate.

Važna je i boja.

Crvena se na portretu pojavljuje nekoliko puta.

U pozadini.

Na usnama.

U toplim tonovima kose i lica.

I na kravati.

Ali dok su druge crvene površine šire ili mekše, kravata koncentrira boju u usku, jasnu formu.

Zato djeluje snažnije nego što bi njezina veličina sugerirala.

Oko se na njoj zaustavlja.

Bijela košulja dodatno je odvaja od crnog sakoa. Nastaje jednostavan kontrast: crno, bijelo, crveno.

Gotovo cijela priča o odjeći na slici može se svesti na te tri boje.

I upravo je kravata jedina koja nosi najsnažniju od njih.

Odjeća kao dio portreta

Modigliani je svoje modele prepoznatljivo stilizirao.

Izduživao je vratove.

Pojednostavljivao lica.

Oči je ponekad ostavljao gotovo praznima.

Anatomiju je podređivao liniji.

Ali odjeća na njegovim portretima nije zbog toga nevažna.

Na portretu Chaima Soutinea iz 1918., primjerice, National Gallery of Art još uvijek može prepoznati crni kaput, tamnozeleni prsluk, bijelu košulju i mogući crni čvor kravate.

Na Madame Kisling odjeća je još određenija.

Njezina kombinacija nije tek pozadina lica.

Sudjeluje u načinu na koji osobu pamtimo.

Kada bismo s portreta uklonili crvenu kravatu, lice bi ostalo isto.

Ali slika više ne bi bila ista.

Jedan mali detalj

Kravata na Madame Kisling ne zauzima cijelo platno kao kod Domenica Gnolija.

Nije stvarni predmet pričvršćen na sliku kao kod Jima Dinea.

Nije ni dio nestabilne figure kao kod Francisa Bacona.

Ovdje je još upravo ondje gdje je očekujemo.

Oko vrata.

Uz košulju.

Ispod lica.

Možda je upravo zato ovaj portret važan za priču o kravati u umjetnosti.

Pokazuje da predmet ne mora postati monumentalnim da bi bio važan.

Ponekad je dovoljno nekoliko centimetara crvene boje.

Malen detalj koji ne preuzima portret.

Ali ga mijenja.