Javne I Tajne Veze Dubrovnika S Kravatom

U Dubrovniku je u ljeto 2006. godine svezan „najmanji čvor najveće kravate“ – tim je činom okončan projekt koji je pod naslovom Kravata oko Hrvatske simbolički povezao hrvatske regije, njihove zemljopisne i kulturne različitosti u cjelinu. Međutim, projekt je – nazvan na američkom CBS-u najvećim umjetničkim djelom na svijetu – istakao ne samo identitet naše zemlje i predstavio je kao „domovinu kravate“, nego je nastojao uspostaviti „bliskost s ljudima susjednih država“.

Odluka da dvomjesečni performans – na temelju ideje Marijana Bušića i u provedbi neprofitne ustanove Academiae Cravaticae – započne i završi u Dubrovniku oslanja se na nekoliko važnih momenata. Analogija čvora kao ključne točke s mjestom najveće važnosti opravdana je; promotrimo li u povijesnoj dijakroniji, Dubrovnik se u usporedbi s ostalim hrvatskim gradovima pokazuje upravo takvim; nimalo slučajno da su ga Ilirci, narodni preporoditelji, u 19. stoljeću prozvali hrvatskom Atenom, ilirskim Parnasom. Doista, u mnogočemu Dubrovnik prednjači ne samo u hrvatskom, nego dapače u svjetskom kontekstu; prva karantena nastala je tu 1377., prvi je ukinuo ropstvo još 1416., pomorski zakon o osiguranju iz 1568. najstariji je takav zakon na svijetu, itd.

Ali iznad svega toga, Dubrovnik je bez premca u obrani svoga, svoje vlastitosti; nad ulazom u tvrđavu Lovrijenac uklesano je: „Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga ovoga svijeta“, Gundulićeve, pak, stihove: „O lijepa, o draga. o slatka Slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do“ znaju svi pučkoškolci. Važnost zajednice otjelovljene u Republici, sloboda koju je ona jamčila, bila je iznad svih drugih vrijednosti. Međutim, Dubrovnik nikada nije bio zatvoren i samodostatan, nego je uvijek, kao „vladar mora“, bio povezan sa svijetom!

I u skromnosti su također, barem u doba samostalnosti, bili šampioni. Dubrovčani se nikad ničime nisu razbacivali. Poznato je da su im jela bila apostolski jednostavna za razliku od složenih kombinacija koje su osvojile renesansne trpeze bogatih zemalja. Po tom kriteriju bogatstva i Dubrovnik je mogao participirati u raskoši, ali ne! To bi bilo razmetanje, grijeh oholosti. Kao ni u jelu, tako si niti odjećom nisu razbacivali; usporedite je s onodobnom modom i zapazit ćete kako se dubrovačka odjeća odlikuje jednostavnošću, nevelikim urešivanjem, bez ikakve je ekstravagancije. Gotovo bismo, promatrajući iz suvremene perspektive na razne aspekte – od ustroja Republike preko arhitekture do svakodnevice – mogli reći da su stari Dubrovčani usvojili ekonomičnost i estetiku, a time i etiku, „malo je puno“.

Zaustavimo li se ovom prilikom na odjeći, zapaziti nam je kako ni kruti ovratnik, s brojnim pregibima i koji potrebuje velike količine tkanine, a kakav nose na zapadu Europe tijekom jeseni srednjeg vijeka i renesanse, u Dubrovniku ne nalazimo. Umjesto toga pojavljuje se nešto što možemo shvatiti kao prethodnicu kravate. Tu su i konkretni primjeri. Tako je napose zanimljivo što na portretu Ivana Gundulića, najvećega hrvatskog baroknog pjesnika, otkrivamo dugačak rubac (mogli bismo ga nazvati i vratnom maramom, odnosno šalom) omotan oko njegova vrata. Još je začudnije što identičan predmet nalazimo i na portretu Ilije Crijevića, dubrovačkog humanista koji je živio do 1520.; dakle, u renesansno doba. To su svakako elementi koji potvrđuju potrebu detaljnijeg istraživanja i upoznavanja s tom problematikom, a već dosadašnje ukazivanje Academiae Cravaticae na te, ranije nezapažene pojedinosti o, nazovimo to tako, pretpovijesti kravate – kada još nije dobila ime po kojemu je poznaje svijet – pobudilo je veliko zanimanje. S pričom o Gunduliću čiji se portret iz 1622. čuva u Kneževu dvoru, ali i o još nekoliko važnih osoba iz dubrovačke povijesti, povezanih u kontekstu s kravatom i s osobama iz drugih zemalja (Vlaho Bukovac sa Samsonom Foxom, Frano Supilo s Tomašom Masarykom), svaki posjetitelj Dubrovnika može se upoznati u Museum Concept Storeu, odnosno u muzejskome, integriranome dijelu Salona Croata.

Izrazita prisutnost rubaca na narodnim nošnjama u mnogim hrvatskim regijama zabilježena je također i na teritoriju Dubrovačke republike sredinom 19. stoljeća. Tako u Orebiću i Janjini na Pelješcu i muškarci vežu rupce oko vrata, dok u Konavlima, Dubrovačka Župa, samo žene nose rupce. I u kolendavanju, veoma živoj drevnoj tradiciji koja se postojano održava svake godine uoči Božića, nose se po nepisanom pravilu rupci i kravate.

Već je i sama simbolika kravate – kombinacija obveze obilježene čvorom i slobode u znaku neučvršćenoga vertikalnog dijela – dovoljna da je trajno povežemo s Republikom strogih i pravičnih zakona te Gradom koji tako ljubi Libertas da mu postaje sloganom koji ističe na svojoj zastavi. Ukoliko se, pak, ostvari projekt kojim će kravata opasati gradske zidine i produžiti se na morsku pučinu, ta bi realizacija globalne vidljivosti udarila trajni identitetski biljeg čemu će svakako pridonijeti i povijesno utemeljivanje prisutnosti kravate na dubrovačkome području.

Nikola Albaneže

Predodžbe Hrvatskog Identiteta

S jedne strane defetizam koji kaže: ništa to nije naše (sve do apokaliptičnoga: zaslužujemo biti izbrisani s lica zemlje) pa ni ono što je u Hrvatskoj ne pripada nama, s druge su strane fanfare: mi iznad svih. Prostor je trajan, on akumulira slojeve i zato je matoševski pristup zdrav, a svako pozivanje na krv (etnos) vodi nekakvoj patologiji.Piše: Nikola AlbanežeFotografije: Arhiv autora i institucijaSvatko tko upoznaje druge zemlje – a u današnje vrijeme travelomanije, ponajviše turističke, sve nas je više koji to kontinuirano činimo – neizbježno će, u usporedbi s vlastitom, zapažati sličnosti i/ili isticati razlike. To zapažanje ne mora nužno biti osviješteno, ali ovdje nas zanima upravo takvo: ono koje dovodi do spoznaje o specifičnostima, kvalitativnoj prosudbi, o prednostima i nedostacima. Pritom je argumentiranu kritiku najzdravije uputiti samome sebi; suzdržati se od kritiziranja drugih. U kompetitivnom svijetu današnjice – a takav je oduvijek i bio, samo što su sada svi odnosi iznijansiraniji i izoštreniji – izdvojiti i označiti svoje, vlastito, postalo je neophodno do mjere usporedive sa stanjem oružanih snaga (naravno, ne doslovno, nego uzimajući u obzir različitost sfera djelovanja). Riječju, identitet – nacionalni i kulturalni – u funkciji je svega; od predodžbe koju o sebi predstavljamo drugima (ali i sebi!) do puke marketinške utilitarnosti (prodajući proizvode, pa i umjetnost, Francuzi nude famozni French way of life).
                           
 Tepih Željke Kavran, 2013. bukle tehnika, novozelandska vuna, 160 x 220 cm                                       
 
UPOZNAJMO SEBE
Identitet je, dakle, razlikovna odlika, ono nešto posebno što nema nitko drugi – što je zapravo rijetko slučaj, a mnogo češće puko prisvajanje iskazano nacionalnim pridjevom (zanimljivo kako EU to potiče svojom politikom; prisjetite se samo kako smo izgubili prošek – tko prvi, njegova djevojka). Identitet prati neprestani proces identifikacije i tu uglavnom nastaju problemi. Kod nas je moguće primijetiti dvije tendencije. Prva je nastojanje da se potvrdi pripadnost određenom nadnacionalnom prostoru, a druga da se od drugoga ogradimo. Posljedica je to nedovoljne samouvjerenosti. Naime, kakva se predodžba stvara izjavama “Zagreb je poput Graza” ili “poput Beča”? Daleko od toga da sličnosti nema; isti su arhitekti, odnosno ista škola arhitekture prisutna na srednjoeuropskom prostoru, pa je nesporno dovela do vrlo sličnih rezultata. Ali čemu takva identifikcija? Vjerojatno u potrebi distanciranja prema Balkanu, shvaćenom isključivo negativno kao posljedica političke povijesti – kao da u tom pojmu, ne ulazeći isključivo u politički segment, nema i pozitivnih sastojaka – a još više u nastojanju, nažalost snishodljivog, približavanja nejasno definiranom idealu “prave Europe”, “Zapadu” itd. Čak i ako prihvatimo Krležinu granicu na terasi hotela Esplanade kao relevantnu metaforu, neki kao da zaboravljaju da granica ipak nije neprelazan zid pa da s njene strane ne bi bila prisutna i suprotna strana. Naravno, na granici su ljudi žešći; lako je u Beču prihvatiti ono tuđe jer nema osjećaja ugroze, ali teže u bliskom kontaktu kada postoji imperativ distanciranja (zapravo suvišan, tek politički motiviran) pa se zato ističu samo razlike. Vratimo li se tobožnjim sličnostima, vidimo kako one dovode i do nenamjeravanih komičnosti: svojevremeno je Muzej Mimara proglašavan “našim Louvreom” (pretenciozno dozlaboga i sasvim promašeno), dok su Karlovcu preseljenje gradskoga muzeja (zasad neostvareno) najavljivali: “to će biti naš Muzej Mimara”. Rjeđe prisutnu suprotnost nalazimo u arogantnom stavu “ča je pusta Londra kontra Splitu gradu” i sličnima. Jednako neutemeljeno, ali barem sa zrncem zavodljive drskosti u takvu pretjerivanju. Naravno, moguć je načelni prigovor: a zašto bi se umjetnost i dizajn uopće pozivali, odnosno oslanjali na nacionalnu baštinu? Mogli bismo pretpostaviti da ne bi trebali. Međutim, pogledamo li produkciju razvijenih sredina, uočit ćemo kako uglavnom postoji to naslojavanje na prethodno. Ne mora to biti romantičarsko pozivanje na mističnu daleku prošlost (čime je započelo 19. stoljeće, a takva romantičarska jeka ponegdje povremeno odzvanja do danas), jer i recentna, te djela iz nedavne prošlosti pridonose plodnosti tla; što bogatija produkcija, lakše i onima koji nastupaju u vremenskog slijedu. Umjesto velikih nacija, za primjer uzimam zemlju koja je populacijom bliža nama – to je Belgija, među čijim se stereotipima identiteta, pored piva, čokolade i vafla, našlo i jedno umjetničko djelo – Manneken Piss. Svi navedeni pojmovi, elementi su belgijskoga nacionalnog identiteta (dakako, ne u etničkome, nego u državotvornom i građanskom smislu), ali tu su, isto tako, i likovi iz popularnih stripova prisutni posvuda, čak i na fasadama u centru Brisela. Gusta isprepletenost referenci na svakom koraku: nalazimo je i u muzeju s odvojenim zasebnim krilom u kojem je Maneken Piss (točnije, njegovi avatari) izložen u više stotina kompleta odjeće iz čitavoga svijeta.

Jerôme Duquesnoy, Manneken Piss, bronca, 1619.
NACIONALNA UMJETNOST NA POZORNICI SVIJETA
Kakav identitet pruža Hrvatska na području umjetnosti, preciznije u konglomeratu koga čine materijalna baština, likovna umjetnost i njihovi niski odrazi – suveniri (ali koje zbog toga ne preziremo; to jest, odnos prema suveniru zavisi o odnosu prema kiču općenito)? Ako je Strossmayerova galerija starih majstora bila u 19. stoljeću svojevrsna ulaznica u krug kulturnih zemalja – trebalo je posjedovati djela klasične umjetnosti koja su tada predstavljala apsolut u poimanju lijepih umjetnosti, onda je to danas MSU. Vremena su se promijenila; umjesto estetskih oblikovanih kanona, internacionalna konceptualno-aktivističa i novomedijska mreža postali su novi prestižni uzori. Instruktivno je osvrnuti se kakvu smo predodžbu, strukom potkrijepljenu, ranije nastojali izgraditi. Tako u Katalogu galerije slika JAZU, publiciranom 1947. tekst predgovora (nepotpisan, odnosno potpisan s Jugoslavenska akademija) donosi sljedeće stavove: “ovih pedesetak platna jedina su Galerija slika na čitavom Balkanu u devetnaestom stoljeću, dok je Sava još bila turskom granicom”. Zatim slijedi retorika u kojoj se uz obveznu klasnu borbu privija i narodnosna: “U narodu, koji je od desetega stoljeća dao beskrajno mnogo dokaza o svojoj stvaralačkoj, umjetničkoj sposobnosti, jedna malena Galerija s nekoliko slika iz talijanskog Quttrocenta i Cinquecenta predstavljala je kulturan događaj, o kojem se patetično govorilo i pisalo pedeset godina”.
Katalog Galerije JAZU, 1947.Poznato zvuči ova sintaksa (nije bilo moguće mimoići utjecaj Miroslava Krleže), kao i patetičnost kojom se ironizira tobožnja prethodna patetika. Slijedi prvi obrat: “A to, da je kod nas na istočnoj obali Jadrana bila kolijevka novog evropskog renesansnog slikarstva i da smo mi prije Cimabue i Giotta imali slikarstvo, koje je za uzor evropskim slikarskim pokoljenjima prevladalo vizantijsku shemu, da smo imali kipare, slikare i graditelje u XV. i XVI. stoljeću, koji se mogu mjeriti sa svim ostalim slikarima, kiparima i graditeljima svoga doba, na to smo zaboravili.” Sud se potkrjepljuje argumentima: „na Dunavu ne bi bilo humanizma ni renesanse u danas poznatim varijantama, da nije bilo naših […];Avignon i Bologna, Sicilija, Rim i Napulj bili bi ostali bez mnogobrojnih remekdjela, da ih nisu stvorili naši […]; „naši su […] genijalni umjetnici svojim slavenskim, stvaralačkim načinom i stilom odudarali od sheme svoga vremena“; „Michel-Angelo, za kojeg se s pravom misli, da je bio učenikom našega Nikole ‹dell›Arca› […], ostao bi bez Rote-Kolunića […], bez najpoznatijeg popularizatora svoga sikstinskog besmrtnog djela“. Zatim se navode Julije Klović, Lucijan Vranjanin, Čulinović, Duknović… a tu su, dakako, i humanisti. Zaključno: „Od Radovana i Buvine do Božidarevića, od Lovrina i Hamzića do Jurja Dalmatinca […], do Ivana Dalmate […], legije naših majstora, klesara, kipara, arhitekata sazidale su šume zvonika i katedrala i bazilika, koje i danas još kao spomenici stare slave govore o trajnom nadahnuću naših pređa“. Takvo isticanje „naših“ – kolektiviteta kao individualnosti u neprijateljskom okruženju koje „artistička sredstva“ naših smatra „slavenskima“ u „negativnom smislu“ (sic!) – nije usamljeni eksces, nego primjer u kontinuitetu pretjerivanja. Kao u nekom klasičnom mitu o slavnoj prošlosti, dolazi do ugroze, do pomračenja: „Nad tom slavnom tradicijom pala je zavjesa austrijskog, isusovačkog baroka. U prostoru i u vremenu historijskog perioda, poznatog pod imenom germanskog i venecijanskog imperijalizma, došlo je do optičkog i kulturno-historijskog izobličenja čitave naše umjetničke prošlosti.“ Kao da čitamo Tolkienovu epopeju: „Nastalo je razdoblje sveopće slabosti pamćenja. U svijetu zadimljenih pojmova i nezdravog osjećanja vlastite političke manje vrijednosti zaboravilo se na slavne datume naše vlastite umjetnosti“ itd. Naravno, nakon razdoblja mraka, slijedi buđenje i svjetla budućnost: „Da prevlada taj marazam historijskog i kulturno-historijskog sjećanja, bio je prije osamdeset godina jedan od najuzvišenijih zadataka ove Akademije, a na nama je, da ga – danas – provedemo u djelo“ Konačan je cilj: „izgraditi vlastitu umjetničku samosvijest“, dakako, unutar sklopa „buduće socijalističke civilizacije“. U svemu tome na što se referiraju Akademijini redci iz 1947. nedvojbeno ima materijala koji možemo predstavljati kao našu baštinu, ali kritički selektivno. Naime, nije opravdano jednakopravno svojatati „naše“ koji su stvarali u drugim sredinama i one – makar bili „strani“ – koji su svoje realizirali na našem teritoriju. (O toj problematici poticajne misli pruža esej Igora Zidića Naš prostor u umjetnosti iz 1966. i 1971. – u knjizi Granica i obostrano, Zagreb, 1996.) Čime se, dakle, Hrvatska može identitetski predstaviti? Što istaći? Budući da ostavljam po strani vrijeme velikih stilskih razdoblja među kojima se, za naraciju o hrvatskoj likovnosti, osobito izdvaja renesansa, usredotočimo se na razdoblje od početaka (zapravo i prapočetaka) moderne. Već na prvom koraku spotičemo se na slučaj Karas koji samo nama može biti važan i to jedino ako ga shvatimo u kontekstu vremena onodobne Hrvatske te ukoliko, poput Radoslava Putara, uspijemo uočiti onu mrvicu njegove specifičnosti. Orijentirati se – također je stvar identifikacije. U počecima moderne, ali i kasnije sve do njenoga apogeja, bio je iznimno važan odabir uzora: koliko je samo rasprave potaknuto dvojbama u koji ćemo se centar ugledati; nakon Beča i Italije, Münchena i Praga, presudno je bilo okrenuti se Parizu, a nakon 2. svjetskog rata New Yorku. Ljestvica je podignuta, prvo ime koje se nameće jest Bukovac. Njegov je opus poslužio za iskaz: i mi imamo takvoga slikara! Vrhunskoga, ali još nedovoljno individualiziranoga u odnosu na plejade vrhunskih akademskih slikara iz drugih sredina. I tu već valja pripomenuti kako nije dovoljno nešto imati, nego to i umjeti predstaviti.

Vlaho Bukovac Autoportret sa sportskom kapom, 1914, ulje na ljepenci, 45,9 x 38,3 cm. Moderna galerija, Zagreb, foto: Goran Vranić

Upravo je europska prezentacija Bukovca pokazatelj kako je to moguće izvesti. Pritom su izražene dvojbe oko toga što, odnosno koga predstaviti svijetu, shvatljive, ali suvišne – treba pokazati raspon najboljega. U tom nastojanju individualizacije svakako drugačije stoje stvari s Kraljevićem koji još snažnije iskazuje svoj glas. Najbolju percepciju svojedobno je imao Meštrović, a valjalo bi nastojati naglasiti kiparsku tradiciju u sklopu koje su Bakić i Džamonja najbliže tom postignuću. Slične potencijale, jednim dijelom već propuštene, pružali su Gliha i Prica. I Hrvatska naiva svakako jest pojam koji ne treba prezreti, kao ni uspjeh, primjerice, Rabuzina.  I svestrana originalnost Vjenceslava Richtera daje podlogu za nastup kakav, za sada, zadobiva Knifer. Općenito govoreći, očito je linija koja vodi od EXAT-ovaca te kompleks Novih tendencija i Gorgone (napose Kožarić) u domaćoj umjetničkoj historiografiji odnijela prevagu, (remeti je tek silovitost Murtića koji pripada suprotnome polu). Više nije riječ isključivo o vrsnoći s kojom će se svi složiti, nego u daleko većoj mjeri o identitetski lako uočljivim jedinstvenostima (npr. Bućan) koje, ukoliko im priskoči u pomoć marketing, postaju reprezenti jedne sredine. Premda se sama kritička priroda anti-društvene pozicije koju zauzima performerska scena tome protivi, i predstavnici naših jurodivih – već proglašavani za najvažnije hrvatske umjetnike ikad – sa svojim prokazivanjima pretendiraju na etabliranu granu našega identitetskog stabla, ako ne sasvim zakržljalog, a ono svakako usporena rasta.

SUVENIRI U NEZAUSTAVLJIVOM POHODU

Od osobnih fotografija s lica mjesta te svakojakih produciranih veduta do Eiffelova tornja ili notornih Rafaelovih anđela sa Drezdenske (odnosno Sikstinske) Madone, nebrojeni suveniri preplavili su svijet. U svakoga turista (ali i u putnika, u ukupnom udjelu daleko rjeđih) usadila se nezasitna potreba da pribavi memento svoga posjeta lokaciji koja je izvan njegove svakodnevne rute. Razmjeri su više nego homerovski i turistička industrija je to odavno prepoznala. Kako na tom polju participiramo s obzirom na iskazivanje identiteta? Izuzmemo li prirodne ljepote, najučestalija je, kako se može i pretpostaviti, aplikacija baštine, ponajprije arhitektonskih spomenika. Glagoljica je više-manje jednoglasno prepoznata kao identitetski znak, dok je romanički pleter, postavši u jednome trenutku oznakom nacionalnoga buđenja s kojim se počelo pretjerivati ne samo u primjeni nego i u tumačenju, nezasluženo stekao određenu nepoželjnost (ali je ušao u reljefne radne listove za vježbanje grafomotorike u predškolskoj dobi). Motiv grba, točnije šahovnica kao elementaran ornament, prisutan je – ponajviše zaslugom dizajnera Borisa Ljubičića – u najširim razmjerima, najuočljiviji, naravno, na dresovima nogometne reprezentacije. Osobito se potentnom pokazala kravata kao etimologijom, ali i drugim materijalnim dokazima, potkrijepljen artefakt iz hrvatske prošlosti – ujedno i jedan od globalno sveprisutnih predmeta – koji upravo idealno može koristiti kao jedna od važnijih sastavnica za izgradnju hrvatskoga identiteta i za njenu promidžbu. Silovito, ali i promišljeno, upotrijebio je kravatu Marijan Bušić, kontroverzni poduzetnik umjetničkih aspiracija. Za realizaciju land-art projekta, opravdano je rečeno: „I ta je kravata oko vrata Arene bila najambiciozniji, najosmišljeniji koncept i projekt promocije hrvatskoga identiteta. A postala je i medijski najeksponiranijim činom hrvatskoga identiteta kojega su prenijele vodeće svjetske televizijske postaje, stvarajući od ove instalacije prvorazredni događaj“ (iz teksta Kravatom oko svijeta Ive Šimata Banova, u katalogu Izazov kravate).

Marijan Bušić, Kravata oko Arene, 18. listopada 2003, land-art instalacija postavljena oko amfiteatra u Puli foto: Eduard Strenja

IDENTITET U SLUŽBI AFIRMACIJE

Pitanja kojih smo se ovdje dotakli prati u nas uporna oscilacija mišljenja i doživljaja s tragikomičnim posljedicama isključivosti. Naime, akulturacija se odvija istodobno s bjesomučnim traženjem identiteta. (No to je već problematika za neku drugu naraciju.) S jedne je strane defetizam koji kaže: ništa to nije naše (sve do apokaliptičnoga: zaslužujemo biti izbrisani s lica zemlje) pa ni ono što je u Hrvatskoj ne pripada nama, s druge su strane fanfare: mi iznad svih (ne tako često, ali čujno: vidjeli smo na primjeru JAZU iz 1947. – ondje smo se nastojali legitimirati radovima „našijenaca“ u velikome svijetu). Prostor je trajan, on akumulira slojeve i zato je matoševski pristup zdrav, a svako pozivanje na krv (etnos) vodi nekakvoj patologiji. I mi današnji, rezultat smo mnogih prethodnih asimilacija, a nije teško nazrijeti ni one prema kojima se krećemo. Svakako je participacija u širem identitetu – u privlačnom europskom štihu- neizbježna, ali i poželjna ukoliko ne ugrozimo vlastiti. Nemoguće nam je mjeriti se s budžetima koji daleko nadilaze naše mogućnosti, ali ako to prihvatimo (velika je moć moći prihvatiti) bez frustracija, stvaralački, na jedini mogući način koji preostaje, onda je u tome i dovoljno zaliha za mjeru afirmacije vlastitosti. Proteklih je godina na svjetskim izložbenim pozornicama prisutan projekt skromnoga budžeta koji postiže izniman uspjeh. K tome još dolazi iz Hrvatske! Ovih mu je dana aktualna postaja Parlamentarium – izložbeni prostor u sklopu Europskoga parlamenta u Bruxelessu. Riječ je o Muzeju prekinutih veza (autori i producenti Grubišić i Vištica); točnije, o konceptu koji je pogodio u emotivnu žicu suvremenog čovjeka. Fetišizacija predmeta vezanih za osobnu povijest i spremnost za iznošenjem intime (što su drugo Facebook, Twiter itd.) – dva su ključna sastojka ove formule kojom je, po relevantnim pokazateljima, ostvarena senzacija. Na kraju se želim osvrnuti na nacionalni ponos i samouvjerenost. Nedavno sam naišao na uvodnik časopisa Beer&Food s naslovom Proud to be Belgian? U njemu se autor (Paul Walsh) prisjeća kako je bilo odrastati u Irskoj 1980-ih, u „zemlji koja nije bila sposobna ništa učiniti kako treba“. Promjene se uslijedile desetljeće kasnije kad se razvila smjelost i pouzdanje. Zabavno je što Irci, navodno, uzrok takvoga zaokreta vide u kratkotrajnom uspjehu svoje nogometne reprezentacije. Očigledno, nama će trebati daleko više od toga kako bismo i mi učinili bitan pomak, a izgradnja složenog, ne-isključivog, pozitivno intoniranog identiteta, tome svakako može znatno pridonijeti.

Tajna Je U Čvoru Oko Vrata

“Jeste li čuli za Supermena? A za Spidermana? Jeste li ikad primjetili da im nešto nedostaje? Nedostaje im kravata. Taj okrugli izrez oko vrata ih izdaje.”

Prve su to rečenice članka Ivane Keser Battista, objavljenog u novinama “Local – Global” koje su dio njezina projekta pod nazivom “Izložba lokalnih novina” s kojima je sudjelovala na izložbi “Manifesta I”, u Rotterdamu 1996. godine. Njezin umjetnički rad prebiva u novinama koje samostalno piše, ilustrira i objavljuje, a u kojima donosi vijesti iz privatnog života, komentare, kratke članke i vlastite fotografije u javnu domenu. U svom radu, umjetnica propituje granice dosade i zadovoljstva, kao i granice između privatnog i javnog.

Tako se u ovome članku pod nazivom “Kravata i kako je steći”, autorica dotakla značenja i simbolike koju kravata nosi:

Kravata i kako je steći?

Jeste li čuli za Supermana? A za Spidermana? Jeste li ikad primjetili da im nešto nedostaje? Nedostaje im kravata. Taj okrugli izrez oko vrata ih izdaje.

Svi su oni prolaznici u svijetu uspona i uspjeha. Ja sam sam uz pet milijardi ljudi, ali sam svjestan svoje snage. Bio sam skeptik, sad sam pravovjernik. Bio sam kukavica, sad sam heroj. Ja sam vizionar, mislim u slikama i slike me impresioniraju. Kamo god pogledam vidim sebe. Što da Vam kažem, tajna je u čvoru oko vrata. Čim svežem kravatu, postajem neponovljiv i nezamjenjiv.

Izađem pred svjetinu tako nadahnut, da se publika odmah zagrije za moju istinu, jer im ja s lakoćom prilazim i gradim mostove između prošlosti i budućnosti. Govornike kao ja, teško je naći. A znate li što mi daje snagu – kravata. Kravata ne smije stezati ni više ni manje nego što je potrebno. Treba je nositi izvana, a sreću će Vam donijeti, kad Vam je takne, ili još bolje sveže ženska ruka.

Pri odabiru, važno je svratiti pažnju na uzorak. On će odati Vašu narav i često otkriti vaše planove i strategije. Sitniji uzorci pridonose koncentraciji, dok krupniji govore da joj je vlasnik nemirnog duha. Kose crte zrače raskoš i širinu pogleda.

Izbjegavajte elemente jestivog biljnog i životinjskog svijeta. To će navesti ljude na bankete, koktele i večere, tako da će ono zbog čega ste negdje došli s takvom kravatom zaći u drugi plan. Posebno zaobilazite ilustrativne, nostalgične detalje, jer mogu ukazati na Vaše teško proživljeno djetinjstvo. Jednobojne, crne ili zagasito sive boje kravata nalaze se na vratovima sumnjivih tipova, a o simbolici silueta golih likova ne treba ni govoriti.

Nikad ne zaboravite da je kravata jedina stvar koja Vas dijeli od publike. Kad god sam nesiguran sjetim se da se uvijek mogu sakriti iza kravate, jer ja je gotovo smatram dijelom svojeg tijela. Za svaki slučaj, dobro je uvijek imati jednu rezervnu ispod košulje ako Vam se vanjska zagubi.

Ako ste samac, i ako se o vama nitko ne brine, a zaboravljivi ste, tad je najbolje rješenje tetovaža.

Tako ćete i danju i noću spavati mirno kao pristojan građanin. Nosite je s dostojanstvom i imajte uvijek na umu da je kravata samo za civilizirane ljude. Mnogi će je svezati, a da na to nemaju pravo. Ona je i znak muževnosti, vaša ulaznica za društvo. Zato smjesta ustanite, pristupite svom ormaru i prosudite jeste li spremni za novi dan.

Ivana Keser

Valentinovo U Ljubavnom Čvoru

Razni slikoviti izrazi i kićene metafore – o zornim, blještavim i sveprisutnim prikazima da i ne govorimo – kojima se opisuje i ukazuje na ljubavnu vezu i ovih su tjedana učestaliji nego tijekom cijele godine. Razlog je, dakako, Valentinovo.


Kakva je veza između ljubavi i kravate?

Romantika, romantika na sve strane…jer to je Dan u kojemu “ljubav širimo posvuda”, kada, sentimentalno do krajnosti, “crvena srdašca u paru lebde u zraku” itd. Pa iako valja imati na pameti onu narodnu “Ljubav se ne trži, niti ne kupuje”, konzumerizam ne preza ni pred čim, pa tako možemo čuti: “Dame, želite li imati njegovo srce u svojim rukama obratite pažnju kakav mu poklon trebate kupiti, a kakav valja izbjegavati.” Jedno od općeprihvaćenih sredstava kojim bi trebalo doći do željena cilja je kravata; s njom se, izgleda – pod pretpostavkom da znamo odabrati – ne može pogriješiti. A zašto je tomu tako? Odnosno, kakva je veza između ljubavi i kravate? Veza je upravo u svezi, odnosno u čvoru.

 

Rituali vezivanja čvora

Očigledno je da metafora čvora ukazuje na vezivanje, poput dvoje povezanih u braku. Zato se vezivanje i razvezivanje čvora, kao dio ceremonije zaruka, nalazi u ritualima širom svijeta od drevnih vremena. Evo nekoliko primjera iz raznih kultura u kojima ga koriste u simbolici vezanoj za brak: u starome Rimu ceremonija uključuje ženika koji odvezuje nevjestin pojas (lat. nodus herculeus) – to je tzv. “Heraklov uzao” koji nitko drugi ne smije odvezati; u Kartagi su vezivali palce vjenčanih kožnom trakom; slično su radili Kelti vezujući ruke; kod Hindusa mladoženja vezuje vrpcu oko mladenkina vrata (kada je to urađeno brak je nerazoriv); u ceremonijama Parsa, odnosno Perzijanaca ruke mladenaca povezane su sedmerostrukim konopcem; stara kršćanska tradicija uzimanja ruku para i njihova vezivanja komadom tkanine tijekom vjenčanja u crkvi zadržana je u nepromijenjenom obliku u Pravoslavnoj crkvi. Tolika raširenost predodžbi, po svojoj prilici, govori u prilog mišljenju da nema jednog izvora, ili da bi začetke valjalo tražiti u samim počecima ljudske civilizacije (uljudba se temelji i uvijek nanovo gradi na vezama).

“Parovi su svezali čvor”

Zanimljivo je promotriti kako su ti običaji verbalizirani, odnosno kako su ušli i ustalili se u jezicima kao idiomi utvrđene ekspresivnosti i figurativnog značenja. Naročito su prisutni u engleskom jeziku koji ionako obiluje slikovitim izrazima. Tako je, primjerice, fraza “parovi su svezali čvor” (eng. couples tied the knot) metafora koju kolokvijalno koriste govornici engleskoga. Dakle, uobičajeni, opći simbol modernih vjenčanja je prikaz čvora; pa je i fraza “vezati u čvor” (eng. tie the knot) kao šaljivi eufemizam za brak tkđ. lako prepoznatljiva.

Premda doslovno prevođenje tih i sličnih engleskih idioma nije u duhu hrvatskog jezika, za potrebe ovoga teksta uzet ću još dva primjera na koja sam naišao jer mi zvuče veoma zabavno (takva duhovitost zacijelo nije namjeravana u originalu): “On i ona vezuju čvor u crkvi sljedeće subote i svi ste pozvani”; “Ona doista želi svezati čvor, ali on kaže da još nije spreman za brak”!! Znači, sve je jasno: “Ako svežeš čvor, u braku si” (eng. if you tie the knot, you get married).

Vezivanje čvora u hrvatskoj tradiciji: podgutnice, podgutnjaci, poše, facoli,…

Međutim, skrenimo pozornost na našu tradiciju koja je relativno slabo poznata, a zavrjeđuje da je istaknemo. U raznim hrvatskim krajevima pojavljuju se na narodnim nošnjama rupci svezani oko vrata. Oko muškog vrata! Nazivaju se ti čvorovani rupci: podgutnica, podgutnjak, poša, facol, rubec, hrvatka…I njih su vezivale djevojke kako se i danas može vidjeti u folklornim nastupima; primjerice, u Omišlju na otoku Krku “divojka veže facol mladiću (frajaru) oko vrata”. Potvrdu nalazimo i na nošnjama iz Prigorja, Međimurja, Posavine, Baranje, Istre itd… danas najčešće prikazivanima uz ples i pjesmu.

Prisjetimo li se priče o nastanku kravate – kako je to isto svome odabraniku koji mora krenuti u vojnu uradila njegova ljubav – očito je kako se veza kravate i ljubavne veze učvršćuje dugim trajanjem poput dobro svezana čvora.

Nikola Albaneže

Bogatstvo Simbolike Kravate

Kravata kao nepresušni izvor simbolike već stoljećima

Gerald Andersen, izvršni direktor Američkog udruženja koje promovira modne dodatke koji se nose oko vrata, istaknuo je bogatstvo simbolike, koja se u tolikoj mjeri ne vezuje ni uz jedan drugi odjevni predmet koliko uz kravatu. U rujnu 1989., u The New York Timesu, objavljeno je njegovo pismo uredniku u kojem raspravlja o višestoljetnoj simbolici kravate.

Pročitajte originalni tekst na engleskom ili hrvatski prijevod:

Ima li granica simbolici kravate? Što sve ona slavi?

Pitanje upućeno uredniku:

Zašto se nešto, što je naizgled tako svjetovno kao kravata, preplavljuje s toliko simboličkog tereta? Tijekom godina, kravate su se razvijale kao simbol otmjenog podrijetla, društvenog statusa, odrastanja, slijepog praćenja tradicije i naravno, muške seksualnosti. U šezdesetima, kravata je bila simbol institucionalnosti, što je imalo negativan prizvuk, a u osamdesetima je predstavljalo snagu i financijski uspjeh s vrlo pozitivnim prizvukom.

Čak se pokušala napraviti i poveznica između ekonomskih trendova i modnih dodataka koji se nose oko vrata. Nose li se zaista šire kravate kada cvjeta burzovno tržište?

Greg Spring izjednačava kravate s velikom laži (“Diploma, kravata i laž”, Op. ured. 19. rujna). Izjednačava ih sa svim ulizivanjima koja netko mora podnijeti da bi postigao društveni uspjeh. Mi, naravno, vidimo kravatu kao simbol istine, pravde i američkog stila.

Nitko ne primjenjuje cijelu ovu filozofiju na cipele, košulje, šešire ili remenje. Zašto kravate? Zato što oko njih postoji ozračje misterije i romantike. One ne pokrivaju goli dio tijela niti griju za vjetrovitih dana. One sasvim sigurno nisu praktične, a nisu ni posebno moderne.

One su poveznica s mističnom prošlošću gdje bi vitez istaknuo svoje boje prije odlaska u svijet.

One su transparenti koji pokazuju raspoloženja, emocije, ili društveno-ekonomsku poruku nositelja koja može i ne mora biti ispravno odaslana ili interpretirana. Ona su slavlje boja, ljepote i tradicije u inače sivom i nestabilnom svijetu.

Simbolika je povezana s kravatom jer je njena funkcija uvelike simbolična. Međutim, poput ljepote, simbolika je u očima promatrača: ono što je velika laž jednome, drugome je fantastična kravata.

GERALD ANDERSEN, izvršni direktor američkog udruženja u New Yorku koje promovira modne dodatke koji se nose oko vrata, 19. rujna 1989.

Simbolički Potencijal Kravate Kao Medija

U 17. stoljeću, u tijeku 30-godišnjeg rata, Francuzi su bili oduševljeni rupcima koje su vidjeli na prsima hrvatskih vojnika. Jednostavni, slikoviti, lepršavi, i k tomu otmjeno vezani, ti su rupci bili prava suprotnost tadašnjim krutim, visokim okovratnicima. Po Hrvatima, taj su rubac nazvali – kravatom. Odakle hrvatskim vojnicima rupci oko vrata?

Iz hrvatske pučke tradicije, u kojoj je rubac sastavni dio muške svečane narodne nošnje. Zaručnice su svojim zaručnicima darivale rubac kao znak uzajamne vjernosti, posebno u presudnim trenucima prije odlaska u rat. Dakle, u početku kravate bijaše ljubav, priča o ljubavnoj romansi čija se snaga i ljepota nalazi u vjernosti koja nadilazi sve teškoće i opasnosti.

Od časa kad je prepoznata kao atraktivan modni novitet, kravata se usavršavala doprinosima mnogih naroda (Francuza, Engleza, Amerikanaca, Talijana…) Zato je kao modni proizvod sjajan primjer stvaralačke interakcije i kulturne razmjene medu raznim narodima i kulturama.

Kravata, kultni simbol muške elegancije, ujedno je i medij koji prenosi čuvstva i vrijednosti. Muškarac veže kravatu u važnim i svečanim trenucima. Njome predstavlja i svoju osobnost. Kravata je takoder simbol uspješnosti, pripadnosti odredenoj eliti, nekoj društvenoj skupini ili zajednici.

Na dubljoj simboličkoj razini, kravata posreduje i dvije ključne vrednote zapadne civilizacije: vrlinu životne radosti i vrlinu mjere. Živopisnost kravate, njezina lepršavost, bogatstvo motiva i uzoraka, igra boja – to je slika bujnosti života, životne radosti i spontanosti. Vezivanje čvora, pak, je racionalni postupak, procedura, znak vrline mjere (discipline, stege, granice). Te dvije vrline – radost i mjera naoko oprečne, a ipak komplementarne, temeljne su vrednote zapadne civilizacije, proizašle iz grčko-rimske i judeo-kršćanske kulture. Upravo zato jer je za život dragocjena, radost mora imati i svoje granice da bi se zaštitila i očuvala. Ta “suspregnuta radost”, kao ravnoteža i pomirenje dviju vrijednosti, bitna je u svim prigodama slavljenja i blagdanovanja. Kravata je simbolički znak te suspregnute radosti.

Citati I Izjave

Neke od najpoznatijih izjava i citata o kravati možete pročitati na ovom mjestu. U izjavama slavnih osoba, kojima je kravata bila ne samo modni detalj već dio življenja i promišljanja, najbolje se vidi mističnost i simbolika koju je kravata imala u njihovim životima.

Dobro zavezana kravata prvi je ozbiljan korak u životu muškaraca.
Oscar Wilde

La Cravate, c¸est I homme.
Honore de Balzac

Moderan muškarac posjeduje samo jedan asesoar kako bi jasno očitovao svoju prisutnost, a to je kravata.
Alberto Moravia

Llevar la corbata es un asunto de honor. (Nošenje kravate je stvar časti.)
Jedan španjolski kabaljero

Kravata, lula i kućni ogrtač definiraju mušku eleganciju.
Clark Gable

Da je Freud gledao kravate svojih pacijenata, ne bi imao potrebu da mu pričaju svoje snove
Luca Goldoni, pisac

A true gent will always wear his cravat well
Mr. Coward

Reci muškarcu da ti se sviđa njegova kravata i vidjet ćeš kako mu se osobnost otvara poput cvijeta.
Countess Mara, American tie designer of the 1940s

Onaj kome netko stane na kravatu, sam je kriv jer je prethodno kleknuo.
Karl Lagerfeld

Većina ljudi koji nose leptir kravate, nose ih, jer ih ostali ne nose.

Da bi bili slobodni i elegantni, treba voljeti kravatu, odjevni artikl nužan za izražavanje osobnosti i naše želje za promjenom.

Sve što čeznemo, govorimo, odijevamo sadrži dublje značenje.

Kravata je «maska» kojom se služimo svakog jutra, da bi što fascinantnije interpretirali svoju ulogu.

Najelegantnija kravata živi s onu stranu modnih sezona. Kao i proizvodi, dezeni i tkanje kravata, koji pružaju samo jednu sudbinu, onu da ostaju, da nam ostanu, dragocjene i osobne, za sve sljedeće godine…

Kravate za muškarce mogu biti sredstvo zavođenja kao čarape za žene.

Što Govori Kravata?

Nema više te boje, uzorka ili oblika, koji popularna psihologija neće vezivati uz neku karakternu osobinu. I muške kravate, prema istraživanjima nekih svjetskih psihologa, skrivaju u svojim vijugama, bojama, kockicama sve sklonosti, “mušice”, običaje, poroke svojih “nositelja”.

Ako je nekome, u besciljnoj šetnji ulicom, stalo do takvih promatračkih dosjetki, evo palete boja i uzoraka kravata koja će vam reći što se sve skriva iza “službenih fasada”.

plava kravata
Plavo je boja vječnosti, simbolizira cjelovitost, spokoj, a onaj koji nosi plavu kravatu zacijelo je pošten, tih i, baš kao i boja, smiruje okolinu.
crvena kravata
Oprez! Crveno je dvosmisleno! Može značiti i ljubav i srdžbu, i hrabrost i opasnost, a može imati i seksualne poruke. Značenje ovisi o raspoloženju, okolnostima, namjerama “nositelja”. Psiholozima je crvena kravata najizazovnija za analizu, pa je po tome i ženama muškarac s crvenom kravatom nedokučivi pustolov.
crna kravata
Tradicionalno, nosi se na pogrebu. No, ako se kombinira s nekim kontrastnim bojama i uzorcima, može značiti umjerenost i eleganciju.
žuta kravata
Mlado, puno nade, sretno! Pa, što bi se drugo moglo vezati uz ovako otkačenu boju?
zelena kravata
Osim što ima ekološko značenje, zelena boja na kravati psiholozima je vrlo bajkovita – izražava mudrost šumskih vila! Ideju možete doraditi sami!
smeđa kravata
Prvo, najmanje pokazuje prljavštinu. Drugo, simbolizira “prizemljenost”, realističnost. Crvenkastosmeđa boja efektna je, asocira i na profesionalnost i na seksualnost.
kockasti uzorak
Znači urednost, redovitost. Veće kocke odgovaraju “sirovijim”, otkačenijim ljudima, a manje su pogodnije za inženjere i arhitekte.
prugaste kravate
Obično prikrivaju želju za urednošću, redovitošću. Češće ćete vidjeti dijagonalne crte, rijetko kad vodoravne ili okomite. Sociolozi i psiholozi još će istražiti zašto su pruge od desna nalijevo uobičajene u SAD-u, a obrnute karakterističnije za europski stil.
uzorak s vijugama
Znači slobodu i relaksaciju u usporedbi s ukrućenim kockama i prugastim uzorcima te odgovara kreativnijim naravima.
uzorak s krugovima
Znači sjedinjenje reda i oblina, duhovit efekt, pogotovu ako su te točke velike. Male točke potiču na osmijeh!

Kravata U Povijesti

Kravata, sveopći simbol uglađenosti i kultiviranosti, vezuje se uz Hrvate. Oni, istina kravatu nisu “patentirali”, ali su je, kao modni detalj, u 17. stoljeću raširili po Europi, tako da je pod hrvatskim imenom postala, i do danas ostala, nezaobilaznim modnim dodatkom.

Kakva je tri i pol stoljetna povijest kravate? Budući da je nakon turskih provala na hrvatskim prostorima formirana Vojna krajina, njezini su vojnici bili nepresušni izvor i za ostala europska bojišta. Oni su sudjelovali u njemačkom Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648), a bili su prepoznatljivi po marami oko vrata, preteči današnje kravate. Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija “Royal Cravates”, koja je dobila ime po Hrvatima. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke ili muselina ili neke druge fine tkanine.

Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja, jer u to doba još nije bilo vojničkih odora. Poznato je da je francuski kralj Luj XIV bio upleten i u tajne pregovore oko urote Zrinskih i Frankopana, kako bi Hrvatska došla pod francuski patronat.To je propalo, ali je “Kralj Sunce” počeo nositi kravatu, jer je kao muški modni ures bila mnogo jednostavnija za upotrebu i mnogo ljepša od dotadašnjih uškrobljenih visokih okovratnika. Kada je u to vrijeme najmoćnija okrunjena glava Europe stavila kravatu, bio je to korjenit zaokret u modnim trendovima. Dvor je, naime, uposlio vlastitog “kravatara”, koji je kralju svakog dana dostavljao nekoliko kravata, kako bi kralj mogao odabrati jednu, koja bi odgovarala prigodnom trenutku.

Kravata se brzo širila Europom. Nakon Francuza prihvatili su je Belgijanci i Nizozemci, a otuda je prešla na britansko otočje, što je bilo presudno za razvoj kravate. Potom je osvojila sve kontinente. Englezi su od kravate napravili pravi kult. Promijenili su načine njezina vezivanja i uzorke boje. Naime, do početka 19. stoljeća kravate su bile bijele, a Englezi su uveli šarolike, čime su postale pokazatelj nečijeg ukusa. Zatim je američki je proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate kojim se naglašava individualnost osobe koja je nosi. <br/ >Iako postoji čak 85 teorijskih mogućnosti vezivanja čvora kravate, a tek desetak čvorova odgovaraja uobičajenim predodžbama simetrije i ravnovjesja, najpoznatiji je jednostavni i dvostruki “windsorski čvor” koji je afirmirao vojvoda od Windsora. Kad se radi o obliku, danas su u upotrebi kravate izdužena oblika (“oblik poluboce”), koje su i najpopularnije, zatim vrpce ili leptir-mašne, te tzv. ascot-kravate.

RAZNI IZVORI O HRVATSKOM PODRIJETLU KRAVATE:

Francuska monografija Le grande histoire de la cravate (autor Francois Chaille), naklada Flammarion, Paris 1994., obrazlaže i izričito potvrđuje hrvatsko podrijetlo kravate.
Talijanska monografija Miss Cravatta, izdana 1996. u Comu, najpoznatijem europskom i svjetskom centru za proizvodnju kravata, pojavu kravate u Francuskoj nedvojbeno povezuje uz dolazak hrvatskih konjanika u vrijeme Louisa XIV.
Enciclopedia Britannica uz imenicu cravat navodi da je nastala od Crabate, Cravate, Croatian i pojavu kravate datiraju sa 1656. godinom.