PORTRET IVANA DŽIVA GUNDULIĆA Ikonografija vezanog vratnog rupca (1622.)
Stručno mišljenje o atribuciji i ikonografiji
dr. sc. Vedrana Gjukić-Bender
Portret Ivana Dživa Gundulića iz 1622. godine zauzima posebno mjesto u kulturnoj povijesti Dubrovnika, ali i u povijesti odijevanja. Slika, koja se danas čuva u Dubrovačkim muzejima, prikazuje mladog dubrovačkog plemića i pjesnika s bijelim vratnim rupcem vezanim u jednostavan čvor.
Taj detalj, naizgled diskretan, otvara pitanje prisutnosti vezanog vratnog rupca u građanskoj modi ranoga 17. stoljeća. U nastavku donosimo stručno mišljenje o atribuciji portreta i njegovu ikonografskom značenju.
Academia Cravatica sustavno istražuje povijesne, ikonografske i kulturne tragove vezane uz razvoj kravate kao civilizacijskog i identitetskog znaka. Ovaj prilog dio je toga istraživačkog okvira.
PORTRET IVANA DŽIVA GUNDULIĆA
(integralni tekst autorice)
Ivan Dživo Gundulić (1589.– 1638.), zvani Mačica, bio je najveći hvatski barokni pjesnik[1] i dramatičar koji je u Dubrovniku stvarao početkom 17. stoljeća. Potekao je iz jednog od najuglednijih dubrovačkih plemićkih rodova, čiji se najstariji predstavnik Stjepan prema tradicionalnoj geneologiji spominje oko 995.[2], a prvi spomen o tom rodu navodi se u dokumentu iz 1190. godine. Posljednji muški predstavnik Gundulića[3] umro je 1800. godine i s njime se gasi njihova loza. Članovi toga roda u počeku su nosili prezime Gondula, Gonduli, potom talijanizirano Gondola te poslije slavizirano Gundulić, a prema starijim dubrovačkim kroničarima navodno su u Dubrovnik doselili iz ondašnje Zete[4]. Tijekom stoljeća Gundulići su se bavili trgovinom, a kao i ostali dubrovački plemići bili su izravno uključeni u politički život samostalne Dubrovačke Republike, obnašajući dužnosti kneževa, sudaca, vijećnika kao i diplomata. Ovaj rod je tijekom stoljeća na području književnosti dao veći broj predstavnika među kojima se najviše istaknuknuo Ivan, najstariji sin plemića, državnog dužnosnika, diplomata i trgovca Frana Dživova (oko 1567.-1624.) te plemkinje Džive Gradić. Živjeli su u centru Grada, u ulici Lučarici pokraj crkve sv. Vlaha. Vjerojatno zbog lošijeg imovinskog stanja, otac je Ivana u dobi od tri godine povjerio na odgoj skrbnicima (rođacima) Franu i Stjepanu Bobaliju te Jeronimu Gondoli. Ivan se školovao prvo kod dubrovačkih franjevaca[5] [6] [7], gdje su mu učitelji bili Toskanac Camillo Camilli, te dubrovački svećenik Petar Palikuća, a potom vjerojatno i kod dubrovačkih isusovaca koji su podučavali u duhu ondašnje katoličke obnove. Na predavanjima u njihovom Collegium Ragusinum mogao je slušati izlaganja o poeziji i retorici te pravnim naukama od znamenitih talijanskih isusovaca S. Muzija, R. Ricasolija i našega Bartola Kašića. Ivana su u mladosti, izgleda zbog blage naravi, zvali Mačica (mačkica), a nadimak je ostao poslije i njegovim sinovima. Po završetku školovanja 1608. godine Gundulić je, kao svaki punoljetni dubrovački plemić postao članom Velikog vijeća Dubrovačke Republike[8], a potom je obnašao dužnosti u upravnoj i sudskoj vlasti u svojstvu suca. U dva navrata bio je knez Konavala (1615. i 1619.), a od 1634. godine postao je i senator Dubrovačke Republike, da bi 1638., tri mjeseca pred smrt, ušao u Malo vijeće. Pjesništvom se počeo baviti 1610. godine pišući sve do 1620. melodrame: Galatea, Posvetilišta ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon, Koraljka od Šira, Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida od kojih su sačuvane posljednje četiri. Neke od njih su dopunjeni prijevodi talijanskih djela, a dio je pisan pod njihovim utjecajem. Iako su to bili njegovi rani radovi, pisani su štokavštinom s natruhom ikavice, kao i ostali njegovi kasniji uradci, a prema njegovom napisu, sve su se nabrojene drame uspješno prikazivale u Dubrovniku, na što je bio ponosan. Gundulić je ipak u predgovoru svojega kasnijeg djela Pjesni pokorne kralja Davida to svoje mladenačko stvaralaštvo nazvao „porod od tmine“ dok je Pjesni… nazvao „zrak od svjetlosti“. Djelo je prvi puta objavljeno u Rimu 1621. godine. Godine 1622. u Veneciji mu je tiskano i drugo djelo Suze sina razmetnoga, religijska poema pisana pod utjecajem talijanskih religioznih spjevova i na osnovu priče iz Evanđelja po Luki. Taj je uradak bio uzor dubrovačkim pjesnicima Ignjatu Đurđeviću i Ivanu Buniću Vučiću i s obzirom na temu, bila je to novina u ondašnjem hrvatskom i dubrovačkom pjesništvu. Za pjesnikova života još je tiskana i drama Arijadna i to 1633. godine u Anconi. Dakako da su mu najvažniji uradci bili pastoralna drama Dubravka[9] [10] [11] [12] [13] [14] [15], prikazana prvi put u Dubrovniku 1628., nastala nekoliko godina ranije, a prvi put izadana tek 1837. godine, i viteško–junački ep Osman, ispjevan u 20 pjevanja, kojega je počeo pisati nakon poljsko-turskog sukoba kod Hoćima 1621. godine. Dubravka je napisana u stihu kao tročinska drama koja opjevava ljubav i ljepotu u Dubravi – simbolički veličajući patricijsku vlast i slobodu Dubrovačke Republike te njezin idealan društveni predak kojega je Ivan toliko cijenio. U Osmanu pak spominje ratni sukob između islamske turske i kršćanske poljske vojske te pogibiju mladog sultana Osmana u Carigradu kojega su 1622. ubili pobunjeni janjičari. Ti burni događaji snažno su djelovali na Gundulića i on ih je oblikovao u ep u kojemu radnja opisuje dramatična zbivanja tijekom samo nekoliko mjeseci, prikazujući ondašnje političke i povijesne prilike. Njegov književno–pjesnički opus pripada razdoblju baroka i katoličke protureformacije te je prepun metafora kao i rafiniranih jezičkih figura. Pisao je prema uzoru na talijanskog pjesnika Torqata Tassa. Gundulić je – zahvaljujući svojem uglednom rodu, ali ponajviše književnom opusu – postao istaknutim Dubrovčaninom, za života poznat i izvan granica Dubrovačke Republike, pa je imenovan za člana Accademiae degli Oziozi (Akademija ispraznih) u Napulju, iako nikad nije napustio svoj grad. Njegov privatni život je malo poznat. Postoje podatci da je bio oženjen za plemkinju Niku[16] (Nikoletu) Sorkočević i s njom imao tri sina: Frana (pjesnik i austrijski general), Sigizmunda–Šiška (pjesnik) i najmlađeg Mata (diplomat i putopisac, napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi), te prema nekim izvorima i dvije kćeri: Madu i Dživu koje su pod očevim utjecajem postale časne sestre (franjevka i benediktinka). Postoji mogućnost da su mu kćeri otišle u „dumne“ jer možda nije imao dovoljno novca za njihov miraz – dotu, koji je prema ondašnjim zakonima Republike, kao svaki plemić, morao osigurati za njihovo vjenčanje. Ipak se u dokumentima spominje još da je Ivan nakon majčine smrti 1627. godine dobio zemlju u Konavlima, Župi i na otoku Mljetu te tri kuće u Dubrovniku.[17] Nije poznato je li ta imovina, uz njegovu plaću koju je primao za službu u Republici, bila dovoljna za ugodan život njegove obitelj. Poznato je kako je često izostajao sa sjednica upravnih tijela, pa je trebao plaćati kazne, koje su mu ipak opraštane, jer ih možda nije mogao plaćati. Umro je relativno mlad, od upale porebrice, mjesec dana prije 50-og rođendana i pokopan je u dubrovačkoj franjevačkoj crkvi sv. Frana[18]. Portret Ivana Gundulića koji se danas nalazi u posjedu Dubrovačkih muzeja nalazio se je u ljetnikovcu Solitudo[19] koji je u nekad pripadao plemićkom rodu Getaldić–Gundulić podignutom u 16. stoljeću. Ljetnikovac je tijekom stoljeća mijenjao vlasnike, a u prvom dijelu 20. stoljeća, točnije do 1930. u njemu je živjela grofica Julija Attems[20]. Ona je bila vlasnica i portreta Ivana Gundulića kojega je posudila 1940. godine za izložbu Historijskih i umjetničkih slika, priređenu u palači Sponzi[21] povodom proslave Feste sv. Vlaha (2. – 11. veljače). Slika se je nalazila u ljetnikovcu Solitudo i kako piše Frano Kesterčanek u svome osvrtu na spomenutu izložbu : […]„zaboravljena od vlasnika[22] u dvorcu Solitudo na Lapadu.“ Svega tri godine nakon te izložbe, slika je dospjela u ondašnji Dubrovački muzej (današnje Dubrovačke muzeje), pa se u Knjizi imovnika toga muzeja navodi kako je portret Ivana Gundulića: „Poklon Muzeju 9. rujna 1943.[23] od Hildegarde Beltram“. Naime, na toj slici je mlađi muškarac portretiran u tamnom interijeru, uz stolić ili komodu na kojemu je složen svežanj knjiga što nam ukazuje da se radi o književniku. Na najdonjoj knjizi vidljiv je početak naslova PIESNI[24]… pa je moguće da se radi o Gundulićevoj knjizi Pjesni pokorne kralja Davida koja je izdana u Rimu 1621. godine. Osim toga, iznad spomenutog svežnja knjigâ stoji latinski natpis: AT. ANNO XXXIII[25], što bi se moglo odnositi na godine portretiranog, pa je, uzevši da je Gundulić rođen 1589., portret mogao nastati 1622. Ta bi godina odgovarala i izgledu odjeće te frizuri portretiranog. Važno je podsjetiti da je spomenute godine, kao što je prije navedeno, tiskano u Veneciji i drugo Gundulićevo djelo Suze sina razmetnog, te je to mogao biti valjan povod nastanku ovoga portreta. Portretiranom je prikazan gornji dio figure: gotovo frontalno postavljena glava i zakošeno torzo s desnim ramenom koje uranja u prostor interijera. Odjeven je u smeđasti haljetak, podstavljen crvenkasom svilom i oko struka stisnut pojasom. Na prsima mu izviruje bijeli rubac koji je oko vrata omotan i vezan poput kravate[26]. Vjerojatno je to prvi prikaz kravate na nekome portretu toga doba. Gundulićeve ruke su uvučene u široke rukave i oslonjene na trbuhu. Njegovo lijepo, mladenačko i ovalno lice s izraženim crnim očima kao i visoko umno čelo uokviruje dugačka, tamna i valovita kosa, koja uz lice ima prosjede pramenove. Takva je frizura bila uobičajena za početak 17. stoljeća. Iako nalikuje na dugačku – allonge vlasulju, koja se nosila već u to vrijeme u Europi, pa i u Dubrovniku, ipak je vidljivo da je to njegova vlastita kosa. Odjeća portretiranog na slici je skromna, načinjena od jednostavne tkanine, širokih nabora i u skladu je sa zahtjevima vlasti Dubrovačke Republike i njihovim nastojanjem da se ograniči luksuz i u odijevanju. Tako je, prema dokumentima, 1615. godine u Dubrovniku[27], pučanstvu i plemstvu, bilo zabranjeno nositi fino uvozno platno, skupe tkanine (brokat i velur), zlato i srebro. Donošeni su taksativno i propisi protiv nošenja krzna, raskošnijega rublja i tkanina, svilenih čarapa kod oba spola, pa čak suncobrana i kapa. Bilo je točno propisano što je dopušteno odijevati pripadnicima pojedinih staleža. Čak je Senat na sjednici 26. svibnja 1639. donio odluku o kratkim frizurama za građane kako ne bi nalikovali plemićima, koji nisu smjeli izlaziti na ulicu bez dugih perika. Budući da su se sve te odredbe svakih nekoliko godina ponavljale, iz toga je razvidno da ih se stanovnici Dubrovnika nisu baš pridržavali, iako je možda dosljedni Gundulić bio izuzetak. Prema ovom portretu u 19. je stoljeću nastao niz litografija[28] kao ilustracija njegovih izdanja Dubravke i Osmana ili kao dio albuma o uglednim Dubrovčanima. Tako je dubrovački grafičari Antonio Martecchini sa sinom Petrom-Franom 1826. godine izdao Gundulićeva Osmana s pjesnikovim portretom otisnutim na početku knjige. Osim toga, nekoliko godina poslije Petar-Frano Martecchini izradio je crtež kao predložak za litografiju s prikazom Ivana Gundulića koja je otisnuta u Veneciji 1841. u radionici Antonija Nardellija, te je korištena kao ilustracija Gunudlićeva životopisa u Martecchinijevom djelu Galleria di Ragusei illustri. U tom albumu su navedeni zaslužni Dubrovčani i sadržavao je 25 životopisa znamenitih Dubrovčana te 27 litografija njihovih portreta. Tekstovi uz portrete su pisani na talijanskom jeziku i sastavili su ih poznati dubrovački povjesničari. Za Ivana Gundulića popratni tekst od osam stranica sastavio je Ivan Kaznačić. Tiskani su u Martecchinijevoj tiskari u Dubrovniku, dok su zahtjevniji portreti otisnuti u litografskoj tehnici i u tiskari spomenutog litografa Nardellija. Valja napomenuti kako je portret Gundulića bio inspiracija kiparu Ivanu Rendiću 1893. za izradu impozantnog pjesnikovog kipa i slikaru Vlahu Bukovcu koji je naslikao dvije slike na kojima je Gundulić u centru zbivanja. Gundulić je bio slavljen još za života, a davali su mu počast i nakon smrti, pogotovo u 19. i 20. stoljeću. Zbog toga je ostao zabilježen na slici kao istaknuti Dubrovčanin i u spomen za buduća pokoljenja. Ponekad je bilo čak i sumnji da na slici nije prikazan Ivan (Dživo) Franov Gundulić nego netko drugi ili čak njegov imenjak Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić također pjesnik (živio je u prvoj polovini 18. stoljeća), što ne može biti točno. Takvu tvrdnju pobija izgled portretiranog[29], njegova odjeća i frizura koja jamačno nije perika[30], kao i vidljiv početni dio naslova njegova djela Pjesni (pokorne kralja Davida). Zanimljivo je na kraju citirati dr. Frana Kesterčaneka koji je u osvrtu na spomenutu izložbu slika u Dubrovniku 1940. prepričao svoj odgovor prof. Milanu Rešetaru koji je posumnjao da se radi o portretu Ivana Gundulića: „Na nedavni upit prof. Rešetara iz Firence pisao sam mu da Gundulić na portretu – zaboravljenom od vlasnika u dvorcu Solitudo na Lapadu – nije naslikan s perikom, već s dugom kosom uobičajenom za to doba. Kad sam ga uz to uvjerio, da pjesnik na tom portretu nema crveni plašt, već odijelo smeđe-žute boje, da mu fizionomija sliči mački, čime sam razjasnio onaj pjesnikov do sada nejasan nadimak „Mačica“ dopustio je naš najbolji poznavalac dubrovačke kulturne prošlosti, da bi se u nazočnom slučaju doista moglo raditi o originalnom portretu pjesnikovom.“
Portret iz 1622. godine prikazuje bijelu vratnu maramu vezanu u jednostavan čvor, u skladu s odjevnom praksom ranog 17. stoljeća.
U vrijeme nastanka slike takav detalj još nije imao posebno ime niti je bio izdvojen kao samostalan modni znak u europskim središtima.
Ovaj portret stoga ne svjedoči o izumu, nego o prisutnosti – o vezanoj vratnoj marami kao dijelu građanskog odijevanja u Dubrovniku početkom 17. stoljeća. Upravo ta civilna, nevojnička pojava čini ga važnim dokumentom u povijesti razvoja kravate.
Fusnote
[1] „Gundulić, Ivan“, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018), pristupljeno 9. travnja 2019.
[2] Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, sv. 2 (Zagreb–Dubrovnik, 2011), 292.
[3] Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 309–310.
[4] Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 293–294.
[5] „Isusovci u Dubrovniku“, Hrvatska enciklopedija.
[6] „Palikuća“, Hrvatska enciklopedija.
[7] Isto.
[8] „Gundulić“, Hrvatska enciklopedija.
[9] „Gundulić, Ivan“, Hrvatska enciklopedija.
[10] Isto.
[11] Isto.
[12] „Osman“, Hrvatska enciklopedija.
[13] Isto.
[14] Isto.
[15] Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem.
[16] „Gundulić, Ivan“, Hrvatska enciklopedija.
[17] Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, sv. 2, 305–308.
[18] „Gundulić“, Hrvatska enciklopedija.
[19] Zdravko Šundrica, „Šetnja kroz arhiv“, Dubrovnik 3 (1973): 113–114.
[20] Isto.
[21] Frano Kesterčanek, Izložba historijskih i umjetničkih slika (Dubrovnik, 1940).
[22] Frano Kesterčanek, „Retrospektivni pogled na historijsku i umjetničku izložbu slika u Dubrovniku o sv. Vlahu god. 1940.“, Hrvatski dnevnik Dubrovnik, Uskrs 1940., 11.
[23] Dubrovački muzeji, Knjiga imovnika, 9. rujna 1943.
[24] „Gundulić, Ivan“, Hrvatska enciklopedija.
[25] Isto.
[26] Vizualna analiza portreta i povijesni kontekst odijevanja 17. stoljeća.
[27] Kesterčanek, „Retrospektivni pogled“, 11.
[28] Šundrica, „Šetnja kroz arhiv“, 113–114.
[29] Arhivski podaci o izdanjima Antonia Martecchinija i Petera-Frana Martecchinija; podaci o Ivanu Rendiću i Vlahu Bukovcu.
[30] Kesterčanek, „Retrospektivni pogled“, 11.
Bibliografija (hrvatska verzija)
Fisković, Cvito. „Izložba umjetničkih i historijskih slika u Dubrovniku.“ Jadranska straža 18, br. 3 (ožujak 1940): 105–108.
Kesterčanek, Frano. Izložba historijskih i umjetničkih slika. Dubrovnik, 1940.
Kesterčanek, Frano. „Retrospektivni pogled na historijsku i umjetničku izložbu slika u Dubrovniku o sv. Vlahu god. 1940.“ Hrvatski dnevnik Dubrovnik, Uskrs 1940.
Šundrica, Zdravko. „Šetnja kroz arhiv.“ Dubrovnik 3 (1973): 113–114.
Vekarić, Nenad. Vlastela grada Dubrovnika. Sv. 2. Zagreb–Dubrovnik, 2011.
Hrvatska enciklopedija. Mrežno izdanje. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018.
Tasso, Torquato. Oslobođeni Jeruzalem.
