Početkom 19. stoljeća više nije bilo dovoljno jednostavno vezati kravatu. Pojavljuju se imenovani načini nošenja, ilustrirani priručnici i pravila koja određuju oblik, boju, materijal pa čak i prigodu za pojedinu kravatu. Čvor dobiva vlastiti jezik.
Beau Brummell pretvorio je precizno vezanu bijelu kravatu u jedan od znakova nove muške elegancije. Nakon njega taj se interes nije smanjio. Naprotiv.
Početkom 19. stoljeća oko vezanja kravate razvija se cijela kultura. Ono što se nekoć moglo prenijeti promatranjem ili osobnim umijećem počinje se zapisivati, imenovati, ilustrirati i razvrstavati.
Kravata dobiva nešto nalik vlastitoj gramatici.
Neckclothitania, 1818.
Jedan od najzanimljivijih dokumenata toga vremena objavljen je u Londonu 1818. pod naslovom Neckclothitania; or, Tietania, being an Essay on Starchers, by One of the Cloth.
Djelo je istodobno prikaz tadašnje mode i njezina satira. Na poznatoj ilustraciji, povezanoj s imenom Georgea Cruikshanka, pred čitateljem se pojavljuje niz različitih načina oblikovanja vratne tkanine. Među nazivima su The Oriental, The Mathematical, Napoleon, The American, The Mail Coach, The Irish, The Ball Room, The Hunting i The Horse Collar.
Već sami nazivi govore koliko se svijet kravate promijenio. Jedan oblik priziva geografiju, drugi matematiku, treći poznatu osobu, prijevozno sredstvo ili određenu društvenu situaciju.
Čvor više nije samo tehnički način kojim se dva kraja tkanine drže zajedno. Postaje prepoznatljiv stil.
Matematička kravata
Možda najbolje ime među njima nosi Mathematical Tie. Već sam naziv pokazuje da se idealno oblikovana kravata sve više promatra kroz odnos linija, simetrije i proporcije. Čvor i pregibi moraju odgovarati ovratniku, licu i širini vrata.
Ono što je kod Brummella bilo pitanje osobne mjere sada se može opisati gotovo kao sustav.
I upravo je u tome važnost Neckclothitanije. Njezina ironija funkcionira samo zato što je predmet satire bio stvaran: muškarci su vezanju kravate doista pridavali dovoljno važnosti da se različiti načini mogu imenovati, prepoznati i – po potrebi – ismijavati.
Šesnaest lekcija o kravati
Samo devet godina poslije, 1827., u Parizu izlazi još ambicioznija knjiga: L’Art de mettre sa cravate de toutes les manières connues et usitées, enseigné et démontré en seize leçons.
Već naslov pokazuje koliko se odnos prema kravati promijenio. Više nije riječ samo o modi. Riječ je o umijeću koje se može podučavati.
Knjiga je povezana s Émileom Marcom de Saint-Hilaireom, koji je pisao pod imenom Baron Émile de l’Empesé, a uskoro dobiva i englesko izdanje The Art of Tying the Cravat. Donosi šesnaest lekcija i trideset i dvije ilustrirane forme.
Gordijski, sentimentalni i diplomatski
Nazivi postaju još maštovitiji: Nœud Gordien, Cravate à l’Orientale, Cravate Sentimentale, Cravate à la Byron, Cravate de Bal, Cravate Mathématique, Cravate à la Gastronome, Cravate Diplomatique, Cravate à la Russe i drugi.
Neka su imena ozbiljna, druga razigrana, a neka namjerno pretenciozna. Ali zajedno pokazuju nešto važno: kravata postaje sredstvo razlikovanja. Nije svejedno koju se formu odabire.
Čvor prema prigodi
Priručnik ne određuje samo kako nešto treba vezati, nego i kada. Za Cravate de Bal bijela je boja jedina doista prikladna; za lovačku kravatu preporučuju se dublji tonovi. Za neke se oblike traži škrobljena tkanina, dok drugi moraju ostati mekani. Pojedini čvorovi predviđeni su za određene vrste ovratnika, a kod drugih se krajevi skrivaju ili ostavljaju vidljivima.
Čak i način pripreme tkanine postaje dio pravila. Kravata se savija, škrobi i oblikuje, a ako čvor nije uspio, postupak se započinje iznova.
Kravata govori prije čovjeka
Najzanimljivije je koliko autori tih priručnika vjeruju u društvenu snagu kravate. U engleskom izdanju ona je gotovo „pismo preporuke”: pravilno oblikovana kravata trebala je nešto reći o ukusu i položaju čovjeka prije nego što progovori.
Ton knjige katkad je svjesno pretjeran, ali upravo je to pretjerivanje znakovito. Da kravata nije bila snažan društveni znak, šala ne bi funkcionirala.
Čvor je mogao biti elegantan ili pogrešan, opušten ili strog, prikladan za bal ili lov, romantičan, matematički ili diplomatski. Mali prostor oko vrata odjednom je mogao prenijeti čitav niz poruka.
Od čvora prema jeziku
U nekoliko desetljeća dogodila se velika promjena. Kod Beaua Brummella savršeno vezana kravata predstavljala je mjeru. U Neckclothitaniji različiti oblici dobivaju imena. U francuskim i engleskim priručnicima dobivaju pravila i upute.
Kravata više nije samo komad tkanine koji se veže. Postaje sustav izbora. Materijal, boja, način savijanja, čvor i prigoda međusobno se povezuju.
I u tome se već nalazi nešto vrlo blisko današnjem odnosu prema kravati: način na koji je vežemo mijenja način na koji je čitamo.
Tijekom 19. stoljeća oblici će se ponovno pojednostavljivati. Industrija, novi način života i drukčiji ovratnici tražit će kravatu koja se može vezati brže i nositi svakodnevno. Iz mnoštva vratnih marama, čvorova i pravila postupno će se izdvojiti forma koja će nas dovesti vrlo blizu današnjoj kravati: four-in-hand.
