Tom Wolfe o vremenu kada je odijevanje priznavalo težinu prostora.
Postojalo je vrijeme – i to ne tako davno – kada odijevanje nije bilo pitanje raspoloženja,
nego priznanje prostora. Ulazak u večer značio je pripremu. Ne brzu, ne usputnu, nego sabranu.
Škrobna košulja. Kruti ovratnik. Prsluk. Frak. I na kraju, “bijela kravata” – mala bijela leptir-kravata
koja se nosi uz frak u najsvečanijem večernjem odijevanju — vezana s preciznošću kirurga i strpljenjem monaha.
U eseju The White Tie and the White Shirt (1970.) Tom Wolfe ne piše samo o odjeći.
On piše o nestanku rituala. O svijetu koji je postupno odlučio da je udobnost nova vrlina,
a formalnost relikt neke nepraktične prošlosti.
Wolfe, s karakterističnim ironičnim tonom, promatra kako je “bijela kravata” — nekoć vrhunac društvene ozbiljnosti
i najstroži oblik večernjeg dress codea — postala gotovo muzejski artefakt.
Nije nestala zato što je bila ružna. Nestala je zato što je zahtijevala trud.
A trud je postao sumnjiv. Jer ako se previše potrudiš, možda ti je — nedajbože — stalo.
“Bijela kravata” nije bila tek komad tkanine. Bila je test. Test strpljenja, test preciznosti, test karaktera.
Niste je mogli samo navući. Morali ste je zaslužiti — kroz ogledalo, kroz koncentraciju, kroz ponavljanje.
Wolfe primjećuje da formalna odjeća nije samo estetski izbor, nego priznanje da prostor u koji ulazite ima težinu.
Opera nije isto što i dnevni boravak. Gala večera nije isto što i ručak u pokretu. Odjeća je stvarala razliku.
Možda danas nitko više ne škrobi ovratnike do savršenstva. Možda frak pripada drugom vremenu.
Ali ideja da postoje trenuci koji zahtijevaju dodatnu mjeru — ta ideja nije nestala.
U vremenu koje cijeni jednostavnost i spontanost, vrijedi se prisjetiti da je nekada cijeli ritual odijevanja
bio način da se prostoru oda počast. I da je ta gesta imala težinu.
