Upravo je europska prezentacija Bukovca pokazatelj kako je to moguće izvesti. Pritom su izražene dvojbe oko toga što, odnosno koga predstaviti svijetu, shvatljive, ali suvišne – treba pokazati raspon najboljega. U tom nastojanju individualizacije svakako drugačije stoje stvari s Kraljevićem koji još snažnije iskazuje svoj glas. Najbolju percepciju svojedobno je imao Meštrović, a valjalo bi nastojati naglasiti kiparsku tradiciju u sklopu koje su Bakić i Džamonja najbliže tom postignuću. Slične potencijale, jednim dijelom već propuštene, pružali su Gliha i Prica. I Hrvatska naiva svakako jest pojam koji ne treba prezreti, kao ni uspjeh, primjerice, Rabuzina. I svestrana originalnost Vjenceslava Richtera daje podlogu za nastup kakav, za sada, zadobiva Knifer. Općenito govoreći, očito je linija koja vodi od EXAT-ovaca te kompleks Novih tendencija i Gorgone (napose Kožarić) u domaćoj umjetničkoj historiografiji odnijela prevagu, (remeti je tek silovitost Murtića koji pripada suprotnome polu). Više nije riječ isključivo o vrsnoći s kojom će se svi složiti, nego u daleko većoj mjeri o identitetski lako uočljivim jedinstvenostima (npr. Bućan) koje, ukoliko im priskoči u pomoć marketing, postaju reprezenti jedne sredine. Premda se sama kritička priroda anti-društvene pozicije koju zauzima performerska scena tome protivi, i predstavnici naših jurodivih – već proglašavani za najvažnije hrvatske umjetnike ikad – sa svojim prokazivanjima pretendiraju na etabliranu granu našega identitetskog stabla, ako ne sasvim zakržljalog, a ono svakako usporena rasta.SUVENIRI U NEZAUSTAVLJIVOM POHODUOd osobnih fotografija s lica mjesta te svakojakih produciranih veduta do Eiffelova tornja ili notornih Rafaelovih anđela sa Drezdenske (odnosno Sikstinske) Madone, nebrojeni suveniri preplavili su svijet. U svakoga turista (ali i u putnika, u ukupnom udjelu daleko rjeđih) usadila se nezasitna potreba da pribavi memento svoga posjeta lokaciji koja je izvan njegove svakodnevne rute. Razmjeri su više nego homerovski i turistička industrija je to odavno prepoznala. Kako na tom polju participiramo s obzirom na iskazivanje identiteta? Izuzmemo li prirodne ljepote, najučestalija je, kako se može i pretpostaviti, aplikacija baštine, ponajprije arhitektonskih spomenika. Glagoljica je više-manje jednoglasno prepoznata kao identitetski znak, dok je romanički pleter, postavši u jednome trenutku oznakom nacionalnoga buđenja s kojim se počelo pretjerivati ne samo u primjeni nego i u tumačenju, nezasluženo stekao određenu nepoželjnost (ali je ušao u reljefne radne listove za vježbanje grafomotorike u predškolskoj dobi). Motiv grba, točnije šahovnica kao elementaran ornament, prisutan je – ponajviše zaslugom dizajnera Borisa Ljubičića – u najširim razmjerima, najuočljiviji, naravno, na dresovima nogometne reprezentacije. Osobito se potentnom pokazala kravata kao etimologijom, ali i drugim materijalnim dokazima, potkrijepljen artefakt iz hrvatske prošlosti – ujedno i jedan od globalno sveprisutnih predmeta – koji upravo idealno može koristiti kao jedna od važnijih sastavnica za izgradnju hrvatskoga identiteta i za njenu promidžbu. Silovito, ali i promišljeno, upotrijebio je kravatu Marijan Bušić, kontroverzni poduzetnik umjetničkih aspiracija. Za realizaciju land-art projekta, opravdano je rečeno: „I ta je kravata oko vrata Arene bila najambiciozniji, najosmišljeniji koncept i projekt promocije hrvatskoga identiteta. A postala je i medijski najeksponiranijim činom hrvatskoga identiteta kojega su prenijele vodeće svjetske televizijske postaje, stvarajući od ove instalacije prvorazredni događaj“ (iz teksta Kravatom oko svijeta Ive Šimata Banova, u katalogu Izazov kravate).
Marijan Bušić, Kravata oko Arene, 18. listopada 2003, land-art instalacija postavljena oko amfiteatra u Puli foto: Eduard Strenja
IDENTITET U SLUŽBI AFIRMACIJE
Pitanja kojih smo se ovdje dotakli prati u nas uporna oscilacija mišljenja i doživljaja s tragikomičnim posljedicama isključivosti. Naime, akulturacija se odvija istodobno s bjesomučnim traženjem identiteta. (No to je već problematika za neku drugu naraciju.) S jedne je strane defetizam koji kaže: ništa to nije naše (sve do apokaliptičnoga: zaslužujemo biti izbrisani s lica zemlje) pa ni ono što je u Hrvatskoj ne pripada nama, s druge su strane fanfare: mi iznad svih (ne tako često, ali čujno: vidjeli smo na primjeru JAZU iz 1947. – ondje smo se nastojali legitimirati radovima „našijenaca“ u velikome svijetu). Prostor je trajan, on akumulira slojeve i zato je matoševski pristup zdrav, a svako pozivanje na krv (etnos) vodi nekakvoj patologiji. I mi današnji, rezultat smo mnogih prethodnih asimilacija, a nije teško nazrijeti ni one prema kojima se krećemo. Svakako je participacija u širem identitetu – u privlačnom europskom štihu- neizbježna, ali i poželjna ukoliko ne ugrozimo vlastiti. Nemoguće nam je mjeriti se s budžetima koji daleko nadilaze naše mogućnosti, ali ako to prihvatimo (velika je moć moći prihvatiti) bez frustracija, stvaralački, na jedini mogući način koji preostaje, onda je u tome i dovoljno zaliha za mjeru afirmacije vlastitosti. Proteklih je godina na svjetskim izložbenim pozornicama prisutan projekt skromnoga budžeta koji postiže izniman uspjeh. K tome još dolazi iz Hrvatske! Ovih mu je dana aktualna postaja Parlamentarium – izložbeni prostor u sklopu Europskoga parlamenta u Bruxelessu. Riječ je o Muzeju prekinutih veza (autori i producenti Grubišić i Vištica); točnije, o konceptu koji je pogodio u emotivnu žicu suvremenog čovjeka. Fetišizacija predmeta vezanih za osobnu povijest i spremnost za iznošenjem intime (što su drugo Facebook, Twiter itd.) – dva su ključna sastojka ove formule kojom je, po relevantnim pokazateljima, ostvarena senzacija. Na kraju se želim osvrnuti na nacionalni ponos i samouvjerenost. Nedavno sam naišao na uvodnik časopisa Beer&Food s naslovom Proud to be Belgian? U njemu se autor (Paul Walsh) prisjeća kako je bilo odrastati u Irskoj 1980-ih, u „zemlji koja nije bila sposobna ništa učiniti kako treba“. Promjene se uslijedile desetljeće kasnije kad se razvila smjelost i pouzdanje. Zabavno je što Irci, navodno, uzrok takvoga zaokreta vide u kratkotrajnom uspjehu svoje nogometne reprezentacije. Očigledno, nama će trebati daleko više od toga kako bismo i mi učinili bitan pomak, a izgradnja složenog, ne-isključivog, pozitivno intoniranog identiteta, tome svakako može znatno pridonijeti.
