U Dubrovniku je u ljeto 2006. godine svezan „najmanji čvor najveće kravate“ – tim je činom okončan projekt koji je pod naslovom Kravata oko Hrvatske simbolički povezao hrvatske regije, njihove zemljopisne i kulturne različitosti u cjelinu. Međutim, projekt je – nazvan na američkom CBS-u najvećim umjetničkim djelom na svijetu – istakao ne samo identitet naše zemlje i predstavio je kao „domovinu kravate“, nego je nastojao uspostaviti „bliskost s ljudima susjednih država“.

Odluka da dvomjesečni performans – na temelju ideje Marijana Bušića i u provedbi neprofitne ustanove Academiae Cravaticae – započne i završi u Dubrovniku oslanja se na nekoliko važnih momenata. Analogija čvora kao ključne točke s mjestom najveće važnosti opravdana je; promotrimo li u povijesnoj dijakroniji, Dubrovnik se u usporedbi s ostalim hrvatskim gradovima pokazuje upravo takvim; nimalo slučajno da su ga Ilirci, narodni preporoditelji, u 19. stoljeću prozvali hrvatskom Atenom, ilirskim Parnasom. Doista, u mnogočemu Dubrovnik prednjači ne samo u hrvatskom, nego dapače u svjetskom kontekstu; prva karantena nastala je tu 1377., prvi je ukinuo ropstvo još 1416., pomorski zakon o osiguranju iz 1568. najstariji je takav zakon na svijetu, itd.

Ali iznad svega toga, Dubrovnik je bez premca u obrani svoga, svoje vlastitosti; nad ulazom u tvrđavu Lovrijenac uklesano je: „Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga ovoga svijeta“, Gundulićeve, pak, stihove: „O lijepa, o draga. o slatka Slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do“ znaju svi pučkoškolci. Važnost zajednice otjelovljene u Republici, sloboda koju je ona jamčila, bila je iznad svih drugih vrijednosti. Međutim, Dubrovnik nikada nije bio zatvoren i samodostatan, nego je uvijek, kao „vladar mora“, bio povezan sa svijetom!

I u skromnosti su također, barem u doba samostalnosti, bili šampioni. Dubrovčani se nikad ničime nisu razbacivali. Poznato je da su im jela bila apostolski jednostavna za razliku od složenih kombinacija koje su osvojile renesansne trpeze bogatih zemalja. Po tom kriteriju bogatstva i Dubrovnik je mogao participirati u raskoši, ali ne! To bi bilo razmetanje, grijeh oholosti. Kao ni u jelu, tako si niti odjećom nisu razbacivali; usporedite je s onodobnom modom i zapazit ćete kako se dubrovačka odjeća odlikuje jednostavnošću, nevelikim urešivanjem, bez ikakve je ekstravagancije. Gotovo bismo, promatrajući iz suvremene perspektive na razne aspekte – od ustroja Republike preko arhitekture do svakodnevice – mogli reći da su stari Dubrovčani usvojili ekonomičnost i estetiku, a time i etiku, „malo je puno“.

Zaustavimo li se ovom prilikom na odjeći, zapaziti nam je kako ni kruti ovratnik, s brojnim pregibima i koji potrebuje velike količine tkanine, a kakav nose na zapadu Europe tijekom jeseni srednjeg vijeka i renesanse, u Dubrovniku ne nalazimo. Umjesto toga pojavljuje se nešto što možemo shvatiti kao prethodnicu kravate. Tu su i konkretni primjeri. Tako je napose zanimljivo što na portretu Ivana Gundulića, najvećega hrvatskog baroknog pjesnika, otkrivamo dugačak rubac (mogli bismo ga nazvati i vratnom maramom, odnosno šalom) omotan oko njegova vrata. Još je začudnije što identičan predmet nalazimo i na portretu Ilije Crijevića, dubrovačkog humanista koji je živio do 1520.; dakle, u renesansno doba. To su svakako elementi koji potvrđuju potrebu detaljnijeg istraživanja i upoznavanja s tom problematikom, a već dosadašnje ukazivanje Academiae Cravaticae na te, ranije nezapažene pojedinosti o, nazovimo to tako, pretpovijesti kravate – kada još nije dobila ime po kojemu je poznaje svijet – pobudilo je veliko zanimanje. S pričom o Gunduliću čiji se portret iz 1622. čuva u Kneževu dvoru, ali i o još nekoliko važnih osoba iz dubrovačke povijesti, povezanih u kontekstu s kravatom i s osobama iz drugih zemalja (Vlaho Bukovac sa Samsonom Foxom, Frano Supilo s Tomašom Masarykom), svaki posjetitelj Dubrovnika može se upoznati u Museum Concept Storeu, odnosno u muzejskome, integriranome dijelu Salona Croata.

Izrazita prisutnost rubaca na narodnim nošnjama u mnogim hrvatskim regijama zabilježena je također i na teritoriju Dubrovačke republike sredinom 19. stoljeća. Tako u Orebiću i Janjini na Pelješcu i muškarci vežu rupce oko vrata, dok u Konavlima, Dubrovačka Župa, samo žene nose rupce. I u kolendavanju, veoma živoj drevnoj tradiciji koja se postojano održava svake godine uoči Božića, nose se po nepisanom pravilu rupci i kravate.

Već je i sama simbolika kravate – kombinacija obveze obilježene čvorom i slobode u znaku neučvršćenoga vertikalnog dijela – dovoljna da je trajno povežemo s Republikom strogih i pravičnih zakona te Gradom koji tako ljubi Libertas da mu postaje sloganom koji ističe na svojoj zastavi. Ukoliko se, pak, ostvari projekt kojim će kravata opasati gradske zidine i produžiti se na morsku pučinu, ta bi realizacija globalne vidljivosti udarila trajni identitetski biljeg čemu će svakako pridonijeti i povijesno utemeljivanje prisutnosti kravate na dubrovačkome području.

Nikola Albaneže