U kolovozu 1875. zatekao se u Zagrebu i engleski putnik Arthur John Evans, arheolog (iskopavao i u Knososu na Kreti) čije je veliko djelo (od 435 stranica i s mnogim ilustracijama) “Through Bosnia and the Herzegovina on Foot …”” tiskano 1876. u Londonu.

Na stranici 12 piše o svom posjetu Zagrebačkom muzeju, pa nakon što je vidio divne ogrtače, koje Hrvati zabace preko ramena, veli:

“Staro njemačko ime za Hrvat – R o t h m a n t e l ( c r v e n i o g r t a č i) – ne može se odnositi na čitav narod. Postoji i druga riječ koju je, kako se govori, stvorila hrvatska nošnja, sa očito još manje osnove. Možete uzaludno pretraživati tržišta tražeći nešto približno slično «kravati»”. Ova riječ proizašla od K r a b a t e n ili k r a v a t e n, i inače je poznata kao nizozemska riječ za Hrvate.

Međutim, ove visoke kragne hrvatskih ogrtača možda imaju svoju izvornu riječ, ali je karakteristično da je riječ prvobitno označavala zavoj oko okovratnika, zatim mjesto kragne i najposlije samu kragnu. Da je riječ stvarno uzeta od Hrvata imamo Menageov dokaz, a on je živio u doba njihova prvog dolaska u Francusku. On kaže:

‘Zove se kravata bijeli komad platna koji se omata oko vrata, a čija dva kraja vise naprijed; taj komad zamjenjuje kragnu. Zove se tako što smo mi posudili tu vrstu ukrasa od Hrvata, koje obično zovu Kravatima. Uzeli smo tu vrstu kragne od Kravata 1636. godine uslijed veza koje smo imali u to vrijeme u Njemačkoj u povodu rata koji smo vodili sa njemačkim carem.’

Evansova putovanje Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu (ali djelomice i kroz Sloveniju i Hrvatsku; putopis završava s Dubrovnikom) objavljeno je godine 1973. u Sarajevu.